Telefonska Govornica

Telefonske govornice postavljene su na lokacijama gdje se kreće veći broj ljudi (kao što su trgovi, kolodvori i javne ustanove). Unatoč njihovoj sve manjoj uporabi svako naselje s više od 500 stanovnika radi sigurnosnih razloga prema zakonu iz prosinca 2012. mora imati barem jednu telefonsku govornicu. Trenutno ih je u Hrvatskoj oko 5000 dok ih je u 2007. bilo oko 9000. a 1997. oko 14 920.

Prva javna telefonska govornica u Hrvatskoj je postavljena u zgradi zagrebačkog željezničkog kolodvora 1889. godine. U počecima ove usluge ona se ostvarivala uz pomoć običnih telefonskih uređaja dok se početkom 20. stoljeća postepeno uvode uređaji s automatskom naplatom. Uključenjem u promet prve automatske telefonske centrale u Hrvatskoj, 1928. godine u Zagrebu, postavile su se govornice koje su primale kovanice. Nakon toga javne telefonske govornice su se postavljale i izvan zatvorenih javnih prostora pa se tako 1931. godine na zagrebačkim ulicama pojavljuju prve zatvorene samostojeće kabine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u uporabi su i prvi žetoni. Sljedećih tridesetak godina obilježilo je postupno širenje mreže javnih telefonskih govornica, prvenstveno u urbanim sredinama, iako su potrebe stanovništva za takvom vrstom usluga stalno bile veće od broja govornica. Tijekom 80-ih zbog učestalih promjena vrijednosti novca uvedeni su žetoni a od 90-ih magnetske kartice. Od sredine 90-ih u Hrvatskoj se koriste kartice s čipom kao sredstvo plaćanja. Umetanjem kartice u govornicu moguće je ostvariti poziv a komunikacija i razmjena podataka između govornice i baznog centra se ostvaruje uz pomoć modemske veze. Unatoč tome što svaka govornica prijavljuje kvar baznom centru uz pomoć internog modema, trenutačno je velik broj neispravnih i vandaliziranih govornica. Zbog sve veće ekspanzije mobilne telefonije, od 2001. je prisutan konstantan pad njihove uporabe te je ulaganje u njihovo održavanje neisplativo.