Mirko Kovač (Petrovići kod Nikšića, Crna Gora, 26.
prosinca">26. prosinca 1938. – Rovinj, 19. kolovoza 2013.) bio je hrvatski i srpski književnik, autor više romana, novela, zbirki pripovijedaka, eseja, televizijskih drama i filmskih scenarija.
Studirao je na Akademiji za kazalište, film i televiziju, odjel dramaturgije, u Beogradu.
Prva knjiga proze Gubilište (1962.), doživljava političku i ideološku osudu "zbog crne slike svijeta", a hajka na pisca trajala je tijekom cijele 1963. godine. Roman Moja sestra Elida izlazi 1965., a 1971. izlazi kratki roman Životopis Malvine Trifković, koji je dramatiziran i izveden 1973. na sceni Ateljea 212 u Beogradu, te preveden na engleski, francuski, talijanski, nizozemski, mađarski i švedski. U Švedskoj je doživio tri izdanja, a u Francuskoj je izašao i kao džepno izdanje u ediciji Rivages poche. U Zagrebu mu potom izlaze romani Ruganje s dušom (1976.) i Vrata od utrobe (1978.). Potonji dobiva NIN-ovu nagradu kritike (1978.), nagradu Željezare Sisak (1979.) i nagradu biblioteka Srbije za najčitaniju knjigu (1980.). Vrata od utrobe je vjerojatno najbolji Kovačev roman, složene post-modernističke narativne tehnike, u kojemu se preklapaju autorova vizura djedovske Hercegovine u rasponu više desetljeća i spiritualne dileme vjerske i sekularne naravi. Slijede romani Uvod u drugi život (1983.), te Kristalne rešetke (izdanje Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995.).
Zbirka novela Rane Luke Meštrevića (1971.) dobiva nagradu Milovan Glišić, ali mu je ta nagrada oduzeta 1973., a knjiga povučena iz knjižara i biblioteka. Dopunjeno izdanje istoimene zbirke izlazi 1980., a novoj pripovijetci iz te knjige Slike iz porodičnog albuma Meštrevića pripala je Andrićeva nagrada. Zbirka pripovijedaka Nebeski zaručnici izlazi 1987. i dobiva nagradu izdavača BIGZ.
Evropska trulež (1986.), knjiga eseja, nagrađena je NIN-ovom nagradom Dimitrije Tucović. Dopunjeno i popravljeno izdanje pod naslovom Evropska trulež i drugi eseji izlazi u Zagrebu (1994.). Knjiga publicističkih tekstova Bodež u srcu objavljena je u Beogradu (1995.).
Kovač se našao na udaru pansrpskog pokreta na koncu 1980-ih godina, te je emigrirao u Hrvatsku, a i u hrvatsku književnost, kojoj je i otprije, doduše ne izrijekom, pripadao. Srpskim jezikom pisani tekstovi su uglavnom izašli na hrvatskom pod piščevim uredništvom, a izlaze mu izabrana djela u 12 svezaka. U Sarajevu su mu izašle IZABRANE KNJIGE, u šest tomova (izdanje Svjetlost, 1990.).
Napisao je scenarije za filmove: Mali vojnici, Lisice, Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Tetoviranje i dr. Autor je više TV i radio-drama. Knjige su mu prevođene na njemački, francuski, talijanski, engleski, švedski, nizozemski, poljski, madžarski, i dr.
Kovač je bio suradnik časopisa Crnogorski književni list. Bio je članom Savjeta za standardiziranje crnogorskoga jezika.
Od 1991. živio je u Rovinju, gdje je umro 19. kolovoza 2013. godine. Postumno su mu objavljeni romaneskni memoari "Vrijeme koje se udaljava", tekst u kojem rekreira životni luk od djetinjstva do smirenja u istarskom podneblju.
1978. NIN-ova nagrada
1993. Nagrada "Tucholsky" švedskog PEN-centra
1995. Herderova nagrada za književnost
2007. Nagrada "Meša Selimović" za najbolji roman u s područja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore
2008. Nagrada Vladimir Nazor za roman Grad u zrcalu
2008. Trinaestojulsku nagradu, najveće crnogorsko nacionalno priznanje
2012. Knjižna nagrada Kiklop za životno djelo
This article uses material from the Wikipedia Hrvatski article Mirko Kovač, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaji se koriste u skladu s CC BY-SA 4.0 osim ako nije drukčije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Hrvatski (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.