Dekameron

Zbirka je postala uzor mnogim proznim piscima u idućim stoljećima, i presudno utjecala na razvoj europske proze. Za mnoge se velike pisce, poput Shakespearea i Chaucera smatra da su posuđivali od Dekamerona.

Decameron je građen tako da sve novele uokviruje jedna glavna priča. Boccaccio počinje opisom Crne smrti (kuge) zbog koje se grupa od sedam žena i tri muškarca na dva tjedna povlači iz Firence. Sklanjaju se u idiličnu vilu na tadašnjem ladanjskom području Fiesole. Kako bi im vrijeme brže prošlo, svaki od članova skupine mora ispričati po jednu priču za svaku noć provedenu u vili. Iako prođe četrnaest dana, priče ne pripovijedaju nedjeljom, a po jedan dan u tjednu uzimaju za obaveze. Na taj se način u 10 dana ispriča točno 100 priča do svršetka njihovog druženja, a rezultat je bogata slika društva kasnog srednjeg vijeka sa svim njegovim staležima i vidovima života.

Ovom zbirkom Boccacio uvodi novu književnu vrstu, novelu, kratku priču koja sadrži jednu novu i važnu zgodu. U njegovim djelima nalazimo tipičnu srednjovjekovnu simboliku brojeva, ali i novitete kako što su prikazi putene ljubavi. Raspon tema u Decameronu je širok. Boccacciovi pripovjedači pričaju o slučaju i sreći, sretnoj i nesretnoj ljubavi, snalažljivosti pojedinaca, šalama, komičnim situacijama, podvalama, viteškim pothvatima. Boccaccio se posebno zanima za likove snalažljivih i duhovitih ljudi, predstavnika društva u usponu. Putenu ljubav poima i prikazuje vedro, često u komičnom tonu, a na drugom kraju spektra su snažne, dramatične priče o plemenitim vrlinama i idealima aristokratskih staleža, čija polagana propast se već nazire. Stilski, pripovijetke su čistog i jednostavnog izraza, što dijelom potječe od Boccacciovog odličnog poznavanja antičkih klasika.

Primjer: Priča djevojke Emilije (10. dan)

Djevojka Emilija desetog je dana ispričala priču o plemenitosti viteza Ansalda, koja je stvorila vjerno prijateljstvo. Novela veliča plemenitost i ideal čovjeka koji je unatoč svojim željama sačuvao čast dame. No, Boccaccio ne naglašava samo njegovu plemenitost, već i snalažljivost i dosjetljivost i Ansalda i dame Dianore koju kao vrlinu veliča kroz mnoge novele u Dekameronu. Kulminacija novele je nagli preokret koji nastupa Ansaldovim plemenitim odgovorom: „Gospo, ne dao Bog, kad je tako kao što velite, da okaljam čast onoga koji se smilovao mojoj ljubavi. Stoga u mojoj ćete kući boraviti dok budete htjeli, ali samo kao da ste mi sestra. (…)“.

Boccaccio ukazuje na to da je dobrim djelom moguće i druge potaknuti na nesebičnost, i zaslužiti nagradu. U liku Ansalda se raspoznaju osobine kao što su lukavost, tvrdoglavost, upornost: „Ljubeći je, dakle, žarko i nastojeći svim svojim silama da ga ona uzljubi (…) “. Dolazi, međutim, do preokreta i čitatelj saznaje kako je Ansaldo plemenit i suosjećajan. Emilija pripovijeda novelu u 3. licu te je i sama oduševljena likom Ansalda. Utjecaj humanizma je vidljiv u likovima koji nisu idealizirani, već su prikazani kao obični gradski ljudi s mnogo mana, ali i vrlina. Njihove vrline dolaze do izražaja pri njihovom dobrohotnom djelovanju. Likovi znaju prepoznati i iskoristiti fortunu (sreću), odnosno povoljne okolnosti kada im se one ukažu.