Č: 4. slovo hrvatske abecede

Č je 4. slovo hrvatske abecede.

Označava bezvučni postalveolarni afrikatni suglasnik. U abecedu ga je uveo Ljudevit Gaj iz češkog, a njime se koristi i u abecedama slovenskog, slovačkog, litvanskog, latvijskog, srpskog i bošnjačkog.

Mnogi izvorni govornici hrvatskog (osobito u kajkavskom i u urbanim sredinama) ne razlikuju alveopalatalno /č/ i palatalno /ć/ i moraju korištenje tih glasova svjesno naučiti. Zbog toga značajan dio hrvatskih pravopisnih priručnika zauzimaju napomene o korištenju tih dvaju glasova.

Pravila

1. dolazi u riječima u kojima njegov postanak nije vidljiv:

bačva, bič, račun, čaša, točka, večer, vrč, pčela, ključ, dapače, drač, hlače, lopoč, Beč…

2. u oblicima i izvedenicama prema osnovnom k ili c:

jak jači; zec zeče, zečji; stric stričev

Iznimke: liješće, triješće, plješćem, pritišćem, stišćem

3. u sufiksima:

-ač igrač

-ača jabukovača

-čica grančica

-čina cjevčina

-čić kamenčić

-če pastirče (samo za živo)

-ič vodič, branič, gonič (danas neplodan sufiks)

-ičar antologičar

-ički tehnički

4. u slovenskim, ruskim, bugarskim, češkim i slovačkim prezimenima

Oton Župančič, Lav Nikolajevič Tolstoj, Miletič, Belič, Palkovič

5. u anglizmima i talijanizmima

čizburger, kapučino