Kostarika (španjolski: Costa Rica = bogata obala), zvanično Republika Kostarika (španjolski: República de Costa Rica), država je u Centralnoj Americi.
Na sjeveru, graniči s Nikaragvom, na jugoistoku s Panamom, na istoku izlazi na Karipsko more, a na zapadu na Tihi ocean. Kostarika je zemlja koja od 1949. nema državnu vojsku, što je definirano i njenim ustavom. Jedina je latinoamerička zemlja koja ima demokratsku vlast od 1950. ili ranije. Kostarika je konstantno među vodećim zemljama Latinske Amerike po Indeksu ljudskog razvoja, dok je u svjetskim okvirima na 62. mjestu, prema podacima za 2012. godinu.
Republika Kostarika República de Costa Rica | ||||||
---|---|---|---|---|---|---|
| ||||||
Državna himna: "Noble patria, tu hermosa bandera" | ||||||
Glavni grad i najveći grad | San José | |||||
Službeni jezici | španjolski jezik | |||||
Priznati regionalni jezici | mekatelyu · bribri · patois | |||||
Vlada | Republika | |||||
- | Predsjednik | Carlos Alvarado | ||||
- | Prvi potpredsjednik | Epsy Campbell Barr | ||||
- | Drugi potpredsjednik | Marvin Rodríguez | ||||
Zakonodavno tijelo | Zakonodavna skupština | |||||
Proglašenje nezavisnosti | ||||||
- | od Španjolske | 15. rujna 1821. | ||||
- | od Meksikaa | 1. srpnja 1823. | ||||
- | od Ujedinjenih Provincija | 21. ožujka 1847. | ||||
- | Priznala ju Španjolska | 10. svibnja 1850. | ||||
- | Donesen ustav | 7. studenog 1949. | ||||
Površina | ||||||
- | Ukupno | 51.100 km2 (128.) | ||||
- | Voda (%) | 0.7 | ||||
Stanovništvo | ||||||
- | Popis iz 2011. | 4,586,353 | ||||
- | Gustoća | 84/km2 (107.) | ||||
BDP (PPP) | procjena za 2012. | |||||
- | Ukupno | $58.822 mlrd. | ||||
- | Per capita | $12,606 | ||||
BDP (nominalni) | procjena za 2012. | |||||
- | Ukupno | $45.134 mlrd. | ||||
- | Per capita | $9,672 | ||||
Gini (2009.) | 50.7 visok | |||||
HDI | 0.773 visok • 62. | |||||
Valuta | kostarikanski kolon (CRC) | |||||
Vremenska zona | CST (UTC-6) | |||||
Pozivni broj | +506 | |||||
Web domena | .cr | |||||
a. | Prvo Meksičko Carstvo |
Po Indeksu zaštite životne sredine (engleski: Environmental Performance Index) na petom je mjestu u svijetu i na prvom u Americi. Vlada Kostarike je 2007. obznanila plan da do 2021. godine, Kostarika postane prva zemlja na svijetu s nultom emisijom ugljika.
Pretkolumbovska Kostarika se svrstava u Istmo-kolumbijsku oblast. Na poluotoku Nicoya, na sjeverozapadu zemlje, prije dolaska Španjolaca, nalazila se kultura Nahuatl, dok su u drugim dijelovima Kostarike živjeli narodi koji su govorili chibcha jezikom.
Utjecaj urođeničkih naroda na suvremenu kostarikansku kulturu je relativno mali u odnosu na druge zemlje, jer na teritoriju današnje Kostarike, prijee dolaska Španjolaca, nije postojala snažna domorodačka civilizacija. Većina urođenika se stopila sa španjolskim kolonistima, osim malih ostataka, od kojih su najznačajniji narodi Bribri i Boruca, koji i dalje nastanjuju planine na jugu Kostarike.
Španjolska kolonizacija je započela 1502. dolaskom Kristofora Kolumba na istočnu obalu današnje Kostarike. Nakon ovog putovanja, uslijedile su brojne španjolske ekspedicije, da bi 1524. bila osnovana prva kolonija - Villa Bruselas. Tokom španjolske vladavine, Kostarika je uglavnom bila najjužnija provincija Generalne kapetanije Gvatemale, koja je formalno bila dio Vicekraljevstva Nova Španjolska, ali je u stvarnosti funkcionirala kao autonomna regija unutar Španjolskog Carstva. Udaljenost Kostarike od glavnog grada u Gvatemali, zakonska zabrana trgovanja sa svojim južnim susjedomj Panamom, u to vrijeme dijelom Vicekraljevstva Nova Granada, kao i nedostatak sirovina kao što su zlato i srebro, doprinijeli su da Kostarika postane siromašna, izolirana i rijetko nastanjena oblast Španjolskog Carstva.
Još jedan važan čimbenik koji je doprinio siromaštvu Kostarike je nedostatak urođenika koji su služili kao robovska radna snaga, što je značilo da su doseljenici morali sami obrađivati svoju zemlju te nije bilo moguće stvaranje velikih imanja. Zbog svega ovoga, Kruna nije pridavala značaj Kostariki i ostavila ju je da se sama razvija. Siromaštvo sitnih zemljoposjednika, nedostatak robovske radne snage, etnička i jezična homogenost, kao i izoliranost Kostarike od kolonijalnih centara u Meksiku i na Andama, doprinijeli su razvoju jednog autonomnog agrarnog društva. Također, razvila se tradicija egalitarizma. Kostarika je u ovom razdoblju postala „ruralna demokracija“ bez mestika ili urođenika koji bi ometali razvoj društva.
Kao ni druge države Centralne Amerike, ni Kostarika se nije borila za nezavisnost od Španjolske. Dana 15. rujna 1821., nakon posljednjeg poraza Španjolaca u Meksičkom ratu za nezavisnost, vlasti u Gvatemali su proglasile nezavisnost cijele Centralne Amerike. Ovaj se dan u Kostariki slavi kao Dan nezavisnosti. Zajedno s drugim centralnoameričkim državama, Kostarika se priključila kratkotrajnom Prvom Meksičkom Carstvu na čijem čelu je bio Agustín de Iturbide. Nakon njegove propasti 1823. godine, Kostarika je postala provincija Ujedinjenih Provincija Centralne Amerike, koje su postojale od 1823. do 1839. Godine 1824., Juan Mora Fernández je glavni grad Kostarike premjestio u San José, što je umalo dovelo do sukoba s bivšim glavnim gradom, Cartagom. Iako su Ujedinjene Provincije zahvatili građanski rat i borbe između političkih frakcija, u Kostariki nije bilo većih sukoba.
Godine 1838., kada su Ujedinjene Provincije Centralne Amerike praktično prestale postojati, Kostarika je proglasila nezavisnost. Za prvog predsjednika je izabran José María Castro Madriz.
Tokom vladavine Juana Porrasa, 1856. godine, Kostarika je bila izložena opasnosti vojne ekspedicije Williama Walkera. Naime, on je želio Centralnu Ameriku učini kolonijom i uvesti robovlasništvo. Također, želio je da dovesti još američkih pustolova i kolonista. Zbog toga je predsjednik Porras, između studenog 1855. i užujka 1856., izdao dva proglasa kojima je upozorio na opasnost od američkih pustolova i pozvao narod na oružje. Pustolovi su poraženi 20. ožujka 1856. kod Santa Rose te u drugoj bitci kod Rivasa, 11. travnja iste godine.
Tokom vladavine Tomása Guardije Gutiérreza (1870. - 1882.), Kostarika je ostvarila korist od velikih stranih investicija u željeznicu i ostalu infrastrukturu. Železnička pruga od Središnje visoravni do karipske luke Limón završena je 1890. godine. Na izgradnji te železnice sudjelovali su i imigranti s Jamajke.
Tokom historije, politička scena Kostarike bila je mnogo mirnija i stabilnija nego u drugim zemljama Latinske Amerike. Od kraja XIX. vijeka, Kostariku su u dva navrata zadesili periodi ozbiljnog nasilja. Od 1917. do 1919., državom je vladao general Federico Tinoco Granados. Nakon njegovog protjerivanja smanjene su veličina, moć i politički utjecaj vojske. Drugi put je do sukoba došlo 1948. godine, nakon predsedničkih izbora na kojima je Otilio Ulate Blanco pobijedio bivšeg predsjednika, Rafaela Calderóna. Protesti oko ishoda izbora prerasli su u građanski rat u kojem su snage predvođene Joséom Figueresom Ferrerom porazile kostarikansku vojsku predvođenu predsjednikom Teodorom Picadom Michalskim, i komunističke gerilce. U borbama je poginulo više od 2,000 ljudi, a 44-dnevni građanski rat je bio najkrvaviji događaj u historiji Kostarike u XX. vijeku. Nakon uspostave vlasti, vojna hunta je raspustila vojsku i jednostrano donijela novi ustav. Vojna hunta je 8. studenog 1949. predala vlast novoj demokratskoj vlasti. Poslije državnog puča, Figueres je postao nacionalni junak, pobijedivši 1953. godine na prvim predsjedničkim izborima po novom ustavu.
Kostarika se nalazi na centralnoameričkoj prevlaci, između 8 i 12 stupnjeva SGŠ te 82 i 86 stupnjeva ZGD. Na istoku izlazi na Karipsko more u dužini id 212 kilometara, na zapadu izlazi na Tihi ocean u dužini od 1,016 kilometara. Na sjeveru, u dužini od 309 kilometara, graniči s Nikaragvom, na jugoistoku graniči s Panamom, s kojom ima granicu u dužini od 639 kilometara. Površina Kostarike je 51,100 km2 uz 589 km2 teritorijalnih vodâ.
Najviši vrh Kostarike je Cerro Chirripó, visok 3,819 metara; to ga čini petim vrhom po visini u Centralnoj Americi. Najviši vulkan u Kostariki je vulkan Irazú, visok 3,431 metar. Najveće jezero u Kostariki je jezero Arenal.
Najveći otoci koji pripadaju Kostariki su Calero, s površinom od 151.6 km2, te Kokosov otok, s površinom od 24 km2.
Više od četvrtine površine Kostarike čine nacionalni parkovi. Također, Kostarika ima najveću gustoću biljnih i životinjskih vrsta na svijetu.
Još 1950-ih tropske kišne šume prekrivale su oko 75% ozemlja Kostarike. Samo 18 km od glavnoga grada San Josea smješten je nacionalni park Braulio Carrilo, područje masivnih često jako erodiranih vulkana koji su ugasli prije puno stoljeća i neprohodne gotovo netaknute džungle. Na 470 km2 često strme planinske padine obrasle su smaragdno zelenom šumom koja se sastoji od stablašica paprati, brojnih vrsta palmi, lijana i biljaka koje su se ispreplele s granama drveća ispod krošnji stabala. Bujaju i orhideje i heliconije, a unutar parka može se naći svih 400-500 vrsta ptica koje su autohtone u Kostarici. Džunglu nastanjuju i mnogobrojni majmuni, zmije, mravi rezači listova itd.
S obzirom na blizinu ekvatora, Kostariku karakterizira tropska klima. Međutim, u Kostariki postoji više mikroklimatskih oblasti koje se javljaju zbog nadmorske visine, količine padalina, topografije i geografije pojedinih oblasti.
Kostarika ima dva godišnja doba koja su određena prema količini padalina u određenom razdoblju. Ljeto, tj. suho godišnje doba, traje od prosinca do travnja, dok zima, ili kišno godišnje doba, traje od svibnja do studenog, što se gotovo poklapa sa sezonom uragana na Atlantiku. Tokom ovog perioda, kiša neprestano pada u određenim dijelovima Kostarike.
Najviše padalina je na padinama planine Cordillera Central s karipske stran - više od 5,000mm godišnje. Vlažnost je veća na karipskoj nego na pacifičkoj strani. Prosječna godišnja temperatura je, u obalnom dijelu, 27 °C, 20 °C u najnaseljenijem delu planine Cordillera Central te ispod 10 °C na najvišim planinama u zemlji.
Klimatološki medijani za Kostarika | |||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Mjesec | jan-sij | feb-velj | mar-ožu | apr-tra | maj-svi | jun-lip | jul-srp | aug-kol | sep-ruj | okt-lis | nov-stu | dec-pro | godina |
Srednji maksimum (°C) | 27 | 27 | 28 | 28 | 27 | 27 | 27 | 27 | 26 | 26 | 26 | 26 | 26,8 |
Srednji minimum (°C) | 17 | 18 | 18 | 18 | 18 | 18 | 18 | 18 | 17 | 18 | 18 | 18 | 17,8 |
Precipitacija (mm) | 6,3 | 10,2 | 13,8 | 79,9 | 267,6 | 280,1 | 181,5 | 276,9 | 355,1 | 330,6 | 135,5 | 33,5 | 1971 |
Izvor: |
Najvažnije ekonomske grane Kostarike su turizam, poljoprivreda i izvoz elektroničke opreme.
Kostarika je podeljena na 8 provincija i na 81 kanton. Na čelu kantona se nalazi gradonačelnik kojeg narod bira na izborima svake četiri godine. Kantoni su podeljeni na distrikte, kojih ima 473. Provincije su sljedeće:
# | Zastava | Provincija | Kantoni | Distrikti |
---|---|---|---|---|
1. | Alajuela | 15 | 111 | |
2. | Cartago | 8 | 51 | |
3. | Guanacaste | 11 | 59 | |
4. | Heredia | 10 | 47 | |
5. | Limón | 6 | 28 | |
6. | Puntarenas | 11 | 57 | |
7. | San José | 20 | 120 |
Kostarika je jedna od aktivnih članica Ujedinjenih nacija i Organizacije američkih država. U njoj su smješteni Interamerički sud za ljudska prava i Univerzitet mira Ujedinjenih nacija. Također, Kostarika je članica brojnih međunarodnih organizacija koje se bave ljudskim pravima i demokracijom.
Glavni vanjskopolitički cilj Kostarike je njegovanje ljudskih prava i održivog razvoja kao vida osiguranja stabilnosti i rasta.
Bivši predsjednik Kostarike, Óscar Arias, uspostavio je 18. ožujka 2009. godine diplomatske veze sa Kubom koje su prekinute još 10. rujna 1961. godine.
Zajedno s Nikaragvom, Kostarika ima višegodišnje neslaganje oko granice na rijeci San Juan. Ovo se prvenstveno odnosi na pravo plovidbe za kostarikansku stranu. Godine 2010. došlo je do nesuglasica oko otoka Calero, i posljedica koje izaziva prokopavanje korita u toj oblasti.
Međunarodni sud pravde u Haagu je 14. srpnja 2009. potvrdio presudu po kojoj Kostarikanci imaju prava na korištenje rijeke u komercijalne svrhe radi očuvanja ribarenja na njihovoj strani rijeke.
Kostarika je 1. lipnja 2007. prekinula diplomatske odnose sa Tajvanom, i bila je prva centralnoamerička država koja je to učinila. Tadašnji predsednik, Óscar Arias, priznao je da je to učinjeno zbog ekonomskih potreba. U znak zahvalnosti, Narodna Republika Kina je u Kostariki izgradila novi, $100,000,000 vrijedan, moderan nogometni stadion - Estadio Nacional de Costa Rica.
Kostarika je tri puta birana za nestalnog člana Vijeća sigurnosti UN-a, posljednji put 2007. godine.
Prema popisu iz 2011., Kostarika je imala 4,301,712 stanovnika. Bijelci, kastici i mestici su činili 83.63% stanovništva, dok je crnaca bilo 1.05%, 6.12% mulata, 2.4% posto Indijanaca, 0.2% Kineza i 6.6% ostalih.
U Kostariki ima nešto više od 104,000 Indijanaca tj. pripadnika domorodačkih naroda. Većina ih živi izoliranim rezervatima i podijeljeni su na osam etničkih grupa: Quitirrisí (u Središnjoj dolini); Matambú ili Chorotega (u Guanacaste); Maleku (sjeverna Alajuela), Bribri (južni dio karipskog priobalja), Cabécar (Cordillera de Talamanca), Guaymí (jug Kostarike, duž granice s Panamom), Boruca i Térraba (južna Kostarika). 38 550 kostarikanskih državljana govori nekim od indijanskih jezika kao materinskim, najrasprostranjeniji je buglere (18 000).
Bjelačko stanovništvo je uglavnom španjolskog porijekla, uz značajan broj ljudi talijanskog, njemačkog, engleskog, nizozemskog, francuskog, irskog, portugalskog, libanonskog, marokanskog, sirijskog i poljskog porijekla, a postoji i prilično velika židovska zajednica. Većina crnaca, tj. Kostarikanca afričkog porijekla, potomci su imigranata s Jamajke, govornika kreolskog engleskog. U Kostariki ima znatno manje ljudi iz mješovitih brakova između bijelaca i Indijanaca, nego u drugim latinoameričkim zemljama. Izuzetak je jedino provincija Guanacaste, gdje skoro polovinu stanovništva čine mestici.
U Kostariki je veliki broj izbjeglica, uglavnom iz Kolumbije i Nikaragve. Kao rezultat toga i ilegalne imigracije, procjenjuje se da 10-15% stanovništva, što je 400,000-600,000 ljdi, čine Nikaragvanci. Određeni broj Nikaragvanaca dolazi u Kostariku kao sezonski radnici. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina XX. vijeka, veliki broj izbeglica iz zemalja Latinske Amerike došao je u Kostariku, najviše iz Čilea i Argentine, kao i iz Salvadora.
Prema podacima Svjetske banke iz 2010., u Kostariki je bilo 489,200 izbjeglica, uglavnom iz Nikaragve, Paname, Salvadora, Hondurasa, Gvatemale i Belizea, dok je 125,306 Kostarikanaca živjelo van zemlje u Sjedinjenim Državama, Panami, Nikaragvi, Španjolskoj, Meksiku, Kanadi, Njemačkoj, Venezueli, Dominikanskoj Republici i Ekvadoru.
Kršćanstvo je najbrojnija religija, a katoličanstvo je službena državna religija u skladu s Ustavom iz 1949., koji istodobno jamči slobodu vjeroispovijesti.
Prema najnovijem istraživanju koje je provedeno 2007. godine od strane Sveučilišta Kostarike, 70,5% stanovništva su rimokatolici, 44,9% stanovništva prakticira katoličanstvo, 13,8% su evanđeoski protestanti, 11,3% nema religiju, a 4,3% pripada nekoj drugoj religiji.
Zbog male, ali kontinuirane imigracije iz Azije i Bliskog istoka, porastao je i broj ostalih religija, od čega je najviše budista (zbog rastuće kineske zajednica Han oko 40,000), a u manjem broju hinduista, židova, Bahá'í te muslimana.
Indijansko prastanovništvo uvelike je uništeno u sukobu sa konkvistadorima ili je kasnije hispanizirano. Danas u 22 rezervata živi 8 raznih plemenskih zajednica. Područje Kostarike nastanjivala su ili još žive plemena koja pripadaju porodicama Manguean: Nicoya, Orisi, Orotiña, danas se nazivaju imenom Chorotega, imenom izumrlog naroda Chorotega; Chibchan: Burica; Barbacoan: Guatuso ili Maleku; Talamancan: Boruca, Bribri, Burucaca, Cabécar, Chiripo, Coto ili Cocto, Estrella, Guetar ili Huetar, Pocosi, Quepo, Suerre, Tariaca, Térraba, Teshbi ili Techbi, Tucurrique, Turucaca i Voto, te panamski Guaymi.
Kolonizacija koja konačno počinje u kasnom 16. stoljeću, te uvođenje ropstva, otjeralo je mnoga plemena u planinska područja, gdje njihovi potomci žive i danas.
Danas su kostarikanski Indijanci najzastupljeniji od plemena Bribri, Cabécar i Boruca, kojih ima dosta u planinskim područjima juga zemlje. Na sjeveru žive neka Chorotegan ili Manguean plemena, rasipana u povijesti od zaljeva Fonseca do poluotoka Nicoya. Ovi su imali naprednu kulturu i bijahu pod utjecajem tamošnjih naprednih civilizacija. Pleme Chorotega koje je živjelo u Hondurasu je nestalo, ali se danas pod njihovim imenom izjašnjavaju potomci Orotiña i Nicoya Indijanaca kojih etnički ima 795 (2000.). Panamsko pleme Térraba u Kostariki broji negdje do 300 pripadnika. Pleme Maleku ili Guatuso ima pereko 1,000 pripadnika (2000.); Cabécar 9,308 (2000.) u području Turrialba; Bribri 12,172 (2000.) duž rijeka Lari, Telire i Uren ; Boruca 1,000 (1991.), između Playa Bonita i Golfita.
Kostarika ima ukupno 22 indijanska rezervata:
This article uses material from the Wikipedia Srpskohrvatski / Српскохрватски article Kostarika, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaj je dostupan pod CC BY-SA 4.0 osim ako je drugačije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Srpskohrvatski / Српскохрватски (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.