Eutanazija

Postoje dvije osnovne klasifikacije eutanazije. Prva se temelji na tome da li eutanazirana osoba za nju daje pristanak:

• dobrovoljna eutanazija, koja se provodi na izričit zahtjev osobe koja želi biti eutanazirana;
• nedobrovoljna eutanazija, koja se provodi bez suglasnosti eutanazirane osobe, u pravilu uslijed toga što se nalazi u psihofizičkom stanju koje joj spriječava izjašnjavanje o tome želi li biti eutanazirana ili ne.

Druga važna podjela eutanazije je s obzirom na metode:

• pasivnu eutanaziju, koja se svodi na nepružanje oblika medicinske pomoći koja bi pacijentu produžila život;
• aktivnu eutanaziju, u kojoj se nad eutanaziranom osobom primjenjuju razne mehaničke metode ili kemijski agensi (otrovi) u svrhu što bržeg izazivanja smrti.

Pored eutanazije nad ljudima se također vrši i eutanazija životinja.

U svijetu postoji širok raspon odnosa pojedinih zakonodavstava prema eutanaziji. U pravilu je dozvoljena isključivo dobrovoljna, i to pasivna eutanazija. Aktivna eutanazija se obično tretira kao ubistvo, i to privilegirano, koje, s obzir na motiv počinjenja, obično sa sobom povlači blaže kazne. Krivična zakonodavstva, pak, eutanaziju, odnosno takve vrste ubistava, razlikuju od pomaganja u samoubistvu, odnosno eutanazijom smatraju samo slučajeve gdje eutanazirani nije sam poduzeo nikakve radnje.

Neke države su, međutim, ublažile te kriterije pa je tako 1990-ih eutanazija u aktivnim oblicima legalizirana u Nizozemskoj, Belgiji, australijskoj Sjevernoj Teritoriji i američkoj državi Oregon.

• Terri Schiavo

 

Eutanazija na Wikimedijinoj ostavi

• Religije o eutanaziji