Crno More

Pruža se između Evrope i Azije. S Mramornim morem veže ga prolaz Bospor, a s Azovskim morem Kerčki prolaz.

Crno more
Satelitska fotografija Crnog mora
Lokacija	Jugozapadna Azija, Istočna i Jugoistočna Evropa
Koordinate	44°N 35°E / 44°N 35°E / 44; 35
Granična mora	Mramorno more, Azovsko more
Površina	436.402 km²
Zapremina	547.000 km³
Prosječna dubina	1253 m
Najveća dubina	2212 m
Najveća širina	615 km
Najveća duljina	1175 km
Površina sliva	2,400.000 km²
Širi sliv	sredozemni
Glavni pritoci	Dnjepar, Dnjestar, Dunav, Kizil
Količina padalina	300 − 2465 mm/god.
Hlapljenje	180 − 330 mm/god.
Akumulacijski period	500 god.
Temperatura	−1 − 28 °C
Salinitet	18 − 22,5 ‰
Otoci	>10
Duljina obale	4340 km
Obalne države	Gruzija  Rusija  Ukrajina  Rumunjska  Bugarska  Turska

Ukupni dotok morske vode kroz Bospor je oko 200 km³ godišnje. Dotok slatke vode rijeka crnomorskog sliva (uglavnom s područja srednje i južne Europe) iznosi oko 320 km³ godišnje. Daleko najveća rijeka crnomorskog sliva je Dunav.

Površina Crnog mora je oko 422,000 km², a najveća dubina mora je 2210 m.

Države na obalama Crnog mora su Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina, Rusija i Gruzija. Autonomna Republika Krim je sve donedavno bila sastavni dio Ukrajine.

Naziv Μαύρη Θάλασσα, ekvivalentan nazivu Crno more, ne može se pratiti ranije od 13. stoljeća. Prema Strabu, Crno more se u antičko doba nazivalo jednostavno more (pontos). Grčko-rimska tradicija more naziva Εύξεινος Πόντος (Euxeinos Pontos), gostoljubivo more. Ovaj je nazvi zamijenio raniji Pindarov naziv Pontos Axeinos (negostoljubivo more) (zvano tako zbog teške navigacije i negostoljubivih divljih plemena na obalama. Promjena naziva došla je sa stvaranjem kolonija Milećana, čime je more postalo dijelom Grčke civilizacije.

No, moguće je i da je naziv Axeinos došlo od iranskog axaina ("tamno") Porijeklo naziva "crno" možda potjeće od nazivanju strana svijeta po bojama u antičko doba, pri čemu je crna označavala sjever, a crvena jug. Herodot jednom prilikom naizmjence koristi nazive Crveno more i "Južno more".

Moderni nazivi za Crno more su redom prijevod od Μαύρη Θάλασσα ("Crno more") - Turski Kara Deniz, Ruski Chernoye More, Bugarski Cherno More, Черно Море, Ukrajinski Chorne More, Rumunjski Marea Neagră, Laz Ucha Zuğa (ili jednostavnije Zuğa, "more").

Crno je more najveći anoksični morski sustav. Ovo je rezultat velike dubine i relativno malog saliniteta (a stoga i gustoće vode na većim dubinama. Slatka voda i morska voda miješaju se samo u gornjih 100 do 150 metara, dok se voda ispod te granice (nazvane pinoklina) miješa tek jednom u tisuću godina. Stoga ne dolazi do značajnije razmjene plinova s površinom, pa organska tvar u procesu truljenja troši sav kisik. U ovim uvjetima, ekstremofilni mikroorganizmi koriste sulfat (SO₄²⁻) za oksidaciju organske tvari, pri čemu proizvode vodikov sulfid (H₂S) i ugljik dioksid. Ova je mješavina iznimno toksična (duža ekspozicija može biti smrtonosna za ljude), pa se cijeli život u moru nalazi u sloju od oko 180 m ispod površine. Nedostatak mikroorganizama i kisika pogodovao je očuvanju tisuće godina starih ljudskih artefakata kao što su korita brodova i ostaci naselja.

Velike količine organske tvari padaju na dno mora te se akumuliraju u sedimentima s koncentracijom i do 20%. Ova se vrsta sedimenata naziva sapropel.

Postoji konsenzus među znanstvenicima oko teorije da je Crno more prije posljednjeg ledenog doba bilo slatkovodno jezero (barem u gornjim slojevima), te da je tijekom ledenog doba bilo znatno pliće. No, razvoj Crnog mora iz jezera u more je još uvijek predmet mnogih znanstvenih rasprava.

Postoje razni scenariji plavljenje Crnog mora i preobrazbu iz slatkovodne u morsku vodenu masu. William Ryan i Walter Pitman predlažu katastrofični model, dok neki drugi modeli predviđaju postepenu preobrazbu.

Modeli se razlikuju po različitim teorijama oko razine vode u slatkovodnom jezeru u trenutku kada je sredozemno more doesglo visinu pri kojoj se moglo preliti preko Dardanela i Bospora.

S druge stranem istraživanje morskog dna Egejskog mora pokazuje da je u 8. tisućljeću pne. postojao jak priliv slatke vode iz smjera Crnog mora. (New Scientist, 4 svibnja 2002, str. 13).

Glavni članak: Ryan-Pitmanova teorija o potopu

Godine 1977., William Ryan i Walter Pitman sa sveučilišta Columbia (Columbia University) objavili su teoriju o velikom prodoru vode kroz Bospor u dalekoj prošlosti.

Važniji gradovi na obali Crnog mora su:

• Turska: Istanbul, Trabzon, Samsun
• Bugarska:Burgas, Varna
• Rumunjska: Constanţa
• Ukrajina: Jalta, Odesa, Sevastopolj, Kerč
• Rusija: Novorosijsk, Soči
• Gruzija: Suhumi, Batumi

 

Bugarska:

Ahtopol, Balčik, Emona, Zlatni pijesci, Nesebar, Pomorje, Rusalka, Sozopol, Sunčana Plaža, Sveti Vlas

Rusija:

Anapa, Soči, Tuapse

Ukrajina, Krim:

: Alupka, Feodosija, Alušta, Jevpatorija, Gurzuf, Koktebel, Sudak, Jalta

Turska:

Giresun, Rize, Trabzon

Gruzija:

Gagra, Pitsunda (pokrajina Abhazija)

Rumunjska:

Jupiter, Mamaia, Mangalia, Neptun, Olimp, Saturn, Vama Veche, Venus

• Bospor
• Dardaneli
• Kerčka vrata
• Azovsko more
• Mramorno more
• Ancomah

• Charles King, The Black Sea: A History, 2004, ISBN 0-19-924161-9
• William Ryan and Walter Pitman, Noah's Flood, 1999, ISBN 0-684-85920-3
• Neal Ascherson, Black Sea (Vintage 1996), ISBN 0-09-959371-8
• Özhan Öztürk, Karadeniz: Ansiklopedik Sözlük (Black Sea: Encyclopedic Dictionary). 2 Cilt (2 Volumes). Heyamola Publishing. Istanbul. 2005 ISBN 975-6121-00-9.

• (en)(de) The Center for Black Sea Archaeology Arhivirano 2005-11-23 na Wayback Machine-u
• (en) Black Sea Region Arhivirano 2014-11-11 na Wayback Machine-u

Ostali projekti

	U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Crno more
	U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Crno more