William Shakespeare: Engleski pjesnik, dramatičar i glumac

William Shakespeare (fon.

Vilijam Šekspir; 26. aprila 1564 – 23. april 1616) bio je engleski pjesnik, dramatičar i glumac. Često ga smatraju engleskim nacionalnim pjesnikom i po mnogima je najveći dramatičar svih vremena. Shakespeare zauzima jedinstven položaj u svijetu književnosti. Ostali pjesnici, kao što su Homer i Dante, i pisci kao što su Lav Tolstoj i Charles Dickens, prevazišli su nacionalne barijere, ali ugled nijednog od ovih pisaca se ne može porediti sa ugledom koji ima Šekspir. Njegove predstave koje je pisao krajem 16. vijeka i početkom 17. vijeka za pozorište sa malim repertoarom, sada se izvode i čitaju češće i u više zemalja nego ikad prije.

William Shakespeare
William Shakespeare: Biografija, Stvaralaštvo, Baština
Portret Williama Shakespearea
Rođenjetačan datum rođenja nepoznat; kršten 26. aprila 1564.
Stratford-upon-Avon, Warwickshire, Zapadni Midlands, Engleska
Smrt23. april 1616.
Stratford-upon-Avon, Warwickshire, Engleska
Zanimanjepjesnik, dramski pisac, glumac
Jezikengleski
Periodengleska renesansa, elizabetansko doba
Suprug(a)Anne Hathaway (v. 1582–1616)
Djeca
  • Susanna Hall
  • Hamnet Shakespeare
  • Judith Quiney
Potpis
William Shakespeare: Biografija, Stvaralaštvo, Baština

Biografija

Prvi pokušaji biografskog istraživanja o životu ovog pisca su počeli tek nakon više od pola vijeka poslije Shakespearove smrti, i stoga se ne zasnivaju na podacima iz prve ruke. Malo biografija pa čak i o poznatim ličnostima je pisano u to vrijeme. Također, iako možda izgleda čudno danas, drama nije smatrana ozbiljnom književnošću u to vrijeme, tako da dramaturzi uopšte nisu smatrani dostojnim da bi se o njima pisalo. Osim toga pozorišta su bila zatvorena od strane Puritanaca 1642. godine, 36 godina nakon smrti Williama Shakespeara, zbog čega su izgubljeni mnogi dokumenti i rukopisi. Ipak, poznat je iznenađujući broj činjenica o njemu i njegovom pozorišnom djelovanju.

William Shakespeare: Biografija, Stvaralaštvo, Baština 
Rodna kuća Williama Shakespearea u Stratfordu na rijeci Avon

William Shakespeare se rodio u gradiću Stratford na rijeci Avon 1564. godine, u grofoviji Warwickshire, Engleska. U parohijskom zapismiku za gradić Stratford zabilježeno je da je William kršten 26. aprila 1564. godine. Stvarni datum rođenja ovog pisca nije poznat. Bio je treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Otac mu je bio John Shakespeare, ugledan i imućan građanin, trgovac-zanatlija, član Opštinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. godine John Shakespeare mogao platiti da on i njegovo potomstvo može upotrebljavati porodični grb koji prikazuje sokola i koplje te ima francuski natpis: "Non sans droit" (Ne bez prava). Uz sve to John Shakespeare je 1571. godine izabran za gradonačelnika Stratforda. Majka Williama Shakespearea zvala se Mary, a djevojačko prezime bilo joj je Arden. Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu gdje je učio latinski i osnove grčkog jezika. Mora da je za vrijeme svog boravka u ovoj školi naučio gledati izvan mehanike jezika uočavajući ljepotu literature. Čitao je Ovidija koji je ostao omiljen tokom cijelog njegovog života, zatim Plauta najomiljenijeg pisca latinskih komedija. Također je bio upoznat sa govorništvom i logikom kroz pisanje Cicerona i Kvintilijana, kao i latinske historije, filozofije.

Postoje pretpostavke da je William Shakespeare napustio školu 1578. godine kada su poslovi njegovog oca pošli nagore, te je prisustvo četrnaestogodišnjeg sina u kući postalo neophodno. Od tada pa do njegove 18 godine o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci. Tek od 18. septembra 1582. godine postoji dokument koji govori o ženidbi Williama Shakespearea s Ann Hathaway iz obližnjeg zaseoka Shotery, a koja je bila osam godina starija od njega. U braku najvjerovatnije nije bio sretan, jer je često pisao protiv ranih brakova. Godine 1583. rodila mu se kćerka Susan, a 1585. blizanci - kćerka Judith i sin Hamnet. Onda se opet do 1592. godine o Shakespearu ništa ne zna, a te se godine prvi put spominje kao glumac i dramski pisac. Godine 1596. umire mu sin Hamnet, a 1597. godine u Stantfordu je kupio imanje pod nazivom "New Place" i postao u međuvremenu suvlasnik pozorišta "Globe". Nedugo potom, 1601. godine Shakespearu umire otac, a 1607. udala mu se kćerka Susan za poznatog londonskog liječnika Johna Halla.

Godinu dana kasnije umire mu majka, a iste godine Willliam se povlači iz Londona u svoj rodni grad, premda je povremeno dolazio u London (npr. 1612. godine kao svjedok u jednoj parnici). Iste godine (1612.) umire mu brat Gilbert, a sljedeće 1613. i posljednji brat Richard, kada je u Londonu izgorjelo pozorište Globe. Godine 1616. udala mu se kćerka Judith, a 23. aprila iste godine umro je u 52-oj godini života u svom rodnom gradu, gdje je i sahranjen u crkvi sv. Trojstva u blizni oltara. Iznad groba postavljena je 1623. godine spomen bista s latinskim natpisom:

Po mudrosti Nestor, po genijalnosti Sokrat, po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod plače, a Olimp ga ima

. Shakespeareova supruga Ann umrla je 1623. godine, sedam godina poslije smrti svoga muža. Iste godine u Londonu svjetlo dana ugledalo je prvo izdanje svih djela Williama Shakespeara. Posljednji njegov neposredni potomak, unuka Elisabeth, kćerka Susan i dr Johna Halla umrla je 1670. godine čime se loza gasi.

Stvaralaštvo

Naučnici su često kategorisali šekspirovo umjetničko stvaralaštvo u četiri grupe: komedije, historije, tragedije i romanse, a njegov rad je grubo podijeljen u četiri perioda.

William Shakespeare: Biografija, Stvaralaštvo, Baština 
Obnovljeno pozorište "Globe" u Londonu.

Piščevo stvaralaštvo se uglavnom dijeli na nekoliko kategorija:

  • U prvom periodu do sredine 1590-ih pisao je uglavnom komedije po uzoru na rimske i italijanske modele i historijske predstave u popularnoj tradiciji hronike.
  • Drugi period je počeo od oko 1595. godine sa tragedijom Romeo i Julija, a završio se sa tragedijom Julije Cezar iz 1599. godine. Za to vrijeme je napisao ono što se smatra njegovim najvećim komedijama i historijama.
  • Treći period od 1600. do 1608. godine je vrijeme kad je Shakespeare napisao većinu svojih najvećih tragedija.
  • U četvrtom periodu od 1608-1613. godine uglavnom je napisao tragikomedije ili romanse.

Uz dramski opus, Shakespeare je i autor spjevova, te možda najbolje zbirke ljubavne poezije u engleskoj i svjetskoj književnosti.

Rane drame

Prva poznata djela Williama Shakespearea su Richard III i tri dijela Henrik VI, napisana u ranim 1590-im u vrijeme popularnosti historijskih drama. Njegovim dramama je danas teško odrediti vrijeme pisanja, ali ispitivanjem tekstova dolazi se do pretpostavke da Tit Andronik, Komedija nesporazuma, Ukroćena goropadnica i Dva plemića iz Verone također pripadaju najranijem stvaralačkom periodu ovog pisca. Njegove prve historije, koje su bile dosta zasnovane na Hronikama iz Engleske, Škotske i Irske iz 1587. godine u izdanju Raphaela Holinsheda dramatizuju pogubne rezultate slabih ili korumpiranih vlasti i protumačene su kao opravdanje za porijeklo dinastije Tudor. Njihov sastav je bio pisan po uzoru na radove drugih elizabetanskih dramaturga, a posebno Thomasa Kyda i Christophera Marlowea. Kao uzori tu su i tradicije srednjovjekovne drame i predstava Seneke. Predstava Komedija nesporazuma je također zasnovana na klasičnim modelima, ali nisu utvrđeni izvori za Ukroćenu goropadnicu iako se odnosi na posebnu istoimenu predstavu koja možda potiče iz narodnih priča. Kao u djelu Dva plemića iz Verone u kojem se pojavljuju dva prijatelja koji naizgled odobravaju silovanje, ili u Ukroćenoj goropadnici u priči o ukroćavanju ženskog nezavisnog duha od strane muškarca su teme koje ponekad muče moderne kritičare i filmske režisere.

Zrelo doba

Šekspirove rane klasične i italijanske komedije koje sadrže čvrste dvostruke radnje i precizne komične sekvence, ustupaju sredinom 1590ih mjesto romantičnoj atmosferi u njegovim najvećim komedijama. San ljetne noći je duhovita mješavina romantike, vilinske magije, i scena iz običnog života. Njegova sljedeća komedija jednako romantični Mletački trgovac sadrži prikaz osvetoljubivog jevrejskog zajmodavca Shylocka što se odrazilo na elizabetanske stavove, ali može izgledati rasistički modernoj publici. U duhovitosti i igri riječi u djelu Mnogo vike ni za što šarmantnom seoskom okruženju u Kako vam drago i živahnom veselju u Bogojavljenskoj noći upotpunjuje Shakespearov niz velikih komedija. Nakon lirskog Richarda II koji je napisan gotovo u potpunosti u stihu,

Shakespeare uvodi proznu komediju u historije iz kasnih 1590-ih, Henrik IV (I i II dio) i Henrik V. Njegovi likovi postaju složeniji i nježniji kako ih spretno prebacuje između komičnih i ozbiljnih scena, proze i poezije postižući narativnu mješavinu njegovog zrelog stvaralaštva.

Ovaj period počinje i završava s dvije tragedije: Romeo i Julija poznate romantične tragedije erotikom ispunjene adolescencije, ljubavi i smrti i Julije Cezar na osnovu prevoda Plutarhove Paralelni životi od Sir Thomasa Northa iz 1579. godine koja je uvela novu vrstu drame. Prema šekspirovskom učenjaku Jamesu Shapirou, u tragediji Julije Cezar:

razne niti politike, likovi, suština, savremeni događaji, čak i šekspirovo vlastito razmišljanje o činu pisanja, počinju da se stapaju jedno u drugo.

Njegovo tzv "tragično razdoblje" je trajalo od oko 1600-1608, iako je također napisao tzv. "problemske predstave" “Mjera za mjeru”, “Troilus i Cressida”, i “Sve je dobro što se dobro svrši”. Za to vrijeme i prije toga pisao je tragedije. Mnogi kritičari smatraju da najveće tragedije Shakespearea predstavljaju vrhunac njegove umjetnosti. Junak prve tragedije Hamlet, o kojem se vjerovatno više raspravljalo nego o bilo kojem drugom šekspirovskom liku, posebno zbog njegovog čuvenog monologa:

Biti ili ne biti, pitanje je sad.

Za razliku od neodlučnog Hamleta, čija je fatalna mana oklijevanje, junaci tragedija koje su uslijedile, “Othello” i “Kralj Lear”, su upropašteni zbog njihovih brzopletih i pogrešnih odluka. Radnje šekspireovih tragedija često zavise od takvih fatalnih grešaka ili propusta koje uznemiravaju ustaljeni red i uništavaju heroja zajedno sa onima koje je volio. U Othellu, zlikovac Jago podržava Othellovu ljubomoru do tačke u kojoj Othello ubija nevinu ženu koja ga voli. U "Kralju Learu", stari kralj je počinio tragičnu grešku odustajanjem od njegove moći, što je izazvalo scene dovodeći do ubistva njegove kćeri uz mučenje i osljepljivanje vojvode od Gloucestera. Prema kritičaru Franku Kermodeu:

" predstava ne nudi dobre likove, niti svojoj publici nudi olakšanje od svoje okrutnosti".

U Macbethu, najkraćoj i najzbijenijoj šekspireovoj tragediji, nekontrolisana ambicija podstiče Macbetha i njegovu suprugu Lady Macbeth da ubiju zakonitog kralja i uzurpiraju prijestolje, dok ih na kraju vlastita krivica ne uništi.

U ovoj predstavi, Shakespeare dodaje natprirodni element u sadržaj ove tragedije. Njegove posljednje velike tragedije, Antonije i Kleopatra i Koriolana sadrže neke od najboljih poetskih ostvarenja Shakespearea i smatraju se njegovim najuspješnijim tragedijama po pjesniku i kritičaru T.S. Eliotu.

Poznije doba stvaralaštva

U svom završnom periodu Shakespeare je završio još tri velike predstave: Cymbeline, Zimska bajka i Bura, kao i saradnju na Perikle, Princ od Tira. Manje sumorne od tragedije, ove četiri predstave su teže u tonu nego komedije iz 1590-ih, ali one završavaju pomirenjem i oproštajem od eventualno moguće tragične greške. Neki komentatori vidjeli su ove promjene u raspoloženju kao dokaz spokojnijeg pogleda na život u šekspirovom djelu, ali to može samo odražavati pozorišna modna kretanja iz tog vremena. Shakespeare je sarađivao na još dvije preostale predstave, Henrik VIII i Dva kraljevića, vjerovatno sa Johnom Fletcherom.

Kao što je bilo i normalno u to vrijeme, Shakespeare je zasnovao mnoge njegove drame po djelima drugih pisaca, preradio je stare priče i historijski materijal. Na primjer, Hamlet (iz 1601. godine) je vjerovatno prerada starijeg, izgubljenog djela (tzv. Ur - Hamlet), a Kralj Lear je obrada starijeg djela Kralj Leir. Za predstave po historijskim temama Shakespeare se uglavnom oslanjao na dva glavna teksta. Većina rimskih i grčkih drama zasnovane su na Paralelnim zivotima od Plutarha (engleski prevod Sir Thomasa Northa iz 1579.), a predstave iz engleske historije su napisane zahvaljujući “Hronikama” od Raphaela Holinsheda iz 1587. godine.

Neke od šekspirovih predstava prvi put su se pojavile u štampi kao niz izdanja manjeg formata (“quartos”), ali većina je ostala neobjavljena do 1623. godine, kada je posthumno objavljena zbirka u većem formatu (“First Folio”). Tradicionalna podjela njegovih drama na tragedije, komedije i historije slijedi logiku zbirke objavljene u većem formatu (“First Folio”). Međutim, moderna kritika je označila neke od ovih predstava "problemskim dramama", jer izmiču lahkoj kategorizaciji i konvenciji, te su uveli pojam "romanse" za kasnije komedije.

Postoje mnoge kontroverze o tačnoj hronologiji šekspirovih drama. Osim toga, činjenica da sam Shakespeare tokom svog života nije dao u štampu prave verzije njegovih drama djelimično dovodi do problema sa autentičnošću njegovih tekstova, što je čest problem sa njegovim dramama. To znači da nekoliko predstava mogu imati različite verzije tekstova. Kao rezultat toga, problem identifikacije onoga sto je Shakespeare u stvari napisao je postala glavna briga kod većine modernih izdanja. Tekstualna korupcija također proizilazi iz štamparskih grešaka ili pogrešno skeniranih linija iz izvornog materijala. Osim toga, u doba prije standardizovanog pravopisa Shakespeare je često pisao riječ nekoliko puta u različitim pravopisnim pravilima, dodatno povečavajući konfuziju kod prevodilaca. Moderni učenjaci također smatraju da je Shakespeare mijenjao svoje predstave iz godine u godinu, što bi moglo dovesti do dvije postojeće verzije jedne predstave.

Posljednje piščeve drame su ostale trajno popularne kod publike, a utemeljile su i tradiciju bajkovito-nadrealnih djela u engleskoj i američkoj književnosti.

Poezija

Šekspirovi soneti su zbirka od 154 pjesama koje se bave takvim temama kao: ljubav, ljepota, politika i smrtnost. Sve osim prve dvije pojavile su se u izdanju iz 1609. godine pod nazivom “Šekspirovi soneti” pod brojevima 138 ("Kad mi se ljubav kune da je stvorena od istine") i 144 ("Dvije ljubavi imam ja, udobnost i očaj") ranije objavljene mješovite zbirke iz 1599. godine pod nazivom “Strastveni hodočasnik”.

Uslovi pod kojima su objavljeni soneti su nejasni. Godine 1609. tekst je posvećen jednom "Gospodinu WH" koji je opisan kao "jedinim roditeljem" pjesama od izdavača Thomasa Thorpea. Ne zna se ko je taj čovjek, iako postoje mnoge teorije. Osim toga, nije poznato da li je objavljivanje soneta odobrio sam Shakespeare. Pjesme su vjerovatno napisane u periodu od nekoliko godina.

Pored njegovih soneta, Shakespeare je napisao nekoliko dužih narativnih pjesama, "Venera i Adonis", "Silovanje Lukrecije" i "Ljubavnikova žalba". Ove pjesme su izgleda napisane ili u pokušaju da se osvoji pokroviteljstvo bogatog dobrotvora (kao što je bilo uobičajeno u to vrijeme) ili kao rezultat takvog pokroviteljstva. Na primjer, "Silovanje Lukrecije" i "Venera i Adonis" su bili posvećeni šekspirovom pokrovitelju Henry Wriothesley, 3. grofu od Southamptona.

Osim toga, Shakespeare je napisao kratku pjesmu "Feniks i kornjača". Zbirka "Strastveni hodočasnik" mu se pripisuje nakon njegovog prvog objavljivanja 1599., ali u stvari samo pet njenih pjesama su Šekspirove i pripisivanje je povučeno u drugo izdanje.

Baština

William Shakespeare je jedan od nekolicine najvećih svjetskih imaginativnih književnika, autor koji bez sumnje spada u najužu elitu vrhunskih pisaca. Ne samo autor za usku i naobraženu elitu, Shakespeare je možda i najpopularniji svjetski spisatelj. Njegova djela predstavljaju okosnicu svjetskih pozorišta, a našla su i snažnoga odjeka u drugim umjetnostima, od muzike do slikarstva i filma. Neprocjenjiv je njegov doprinos svjetskoj književnosti, a uzevši sve zajedno bi se moglo reći da će vjerovatno i dalje uživati popularnost i simpatije, kako kod laičke publike, tako i kod stručnjaka i pisaca- i to zbog više činitelja, među kojima su najvjerovatnije presudni njegov svjetovni i slobodni duh neokovan dogmama vremena, kao i raznovrsnost u prikazu ljudskog doživljaja koji se kreće od tragedije do komedije, od pesimizma do optimizma, od naturalističkog egzistencijalizma do vizionarne fantazijske romanse.

Pozorište

Ne samo da je Shakespeare uspio stvoriti neke od najcjenjenijih predstava u zapadnoj književnosti, on je također izmijenio englesko pozorište širenjem očekivanja o tome šta bi se moglo postići kroz karakterizaciju, zaplet, radnju, jezik i žanr. Njegova poetska umjetnost pomogla je u podizanju statusa popularnog pozorišta, kojem su se divili intelektualci kao i oni koji su tražili čistu zabavu.

Pozorište se mijenjalo kada je Shakespeare prvi put stigao u London u kasnim 1580im ili početkom 1590ih. Ranije su najčešći oblici popularnog engleskog pozorišta bile moralne predstave iz vremena vladarske dinastije Tudor. Ove predstave, koje su bile mješavina pobožnosti, farse i urnebesne komedije, bili su alegorije u kojima se likovi oličeni moralnim vrlinama koje potvrđuju vrline takvog moralnog života navode protagoniste da odabiru takav život nad zlom. Likovi i zapleti u radnjama su simbolični, a ne stvarni. Kao dijete, Shakespeare je vjerovatno bio izložen ovoj vrsti pozorišta (uz pozorišne predstave koje su naglasak stavljale na tajanstvenosti i čuda). U međuvremenu, na univerzitetima su organizovane, akademske pozorišne predstave zasnovane na rimskim dramama. Ove predstave su se često izvodile na latinskom, gdje je stavljen veći naglasak na poetski dijalog, ali je naglasak bio na dugotrajnim govorima u odnosu nad samim fizičkim djelovanjem na bini.

Do kasnog 16.vijeka popularnost moralnih i akademskih predstava je oslabila ojačavanjem engleske renesanse i pojavom dramskih pisaca kao što su Thomas i Christopher Marlowe Kyd koji su započeli revoluciju pozorišta. Njihove predstave miješaju stare moralne drame s akademskim pozorištem za stvaranje novog sekularnog oblika pozorišta. Nove drame su imale poetsku raskoš i filozofsku dubinu akademskih pozorišnih predstava i nepristojan populizam u moralnosti. Nadahnut ovim novim stilom Shakespeare je ove promjene podigao na novi nivo, stvarajući predstave koje ne samo imaju odjeka na emotivnom nivou s publikom, nego i istražuju i raspravljaju osnovne elemente onoga šta znači biti ljudsko biće.

Roland Mushat je izjavio:

da u predstavama poput Hamleta Shakespeare ujedinjuje osobine likova u predstavi sa radnjom na način da radnja postaje zavisna o razvoju glavnih likova

. U predstavi Romeo i Julija, tvrdi Jill Levenson:

Shakespearova mješavina tragedije i komedije stvaraju novi romantični tragedijski žanr (prije Shakespearea, romantika nije smatrana dostojnom temom za tragediju )

. Na kraju kroz monologe Shakespeare istražuje unutrašnju motivaciju i sukob samog lika u predstavi, a ne kako je bilo uobičajeno predstavljanjem likova, prenošenjem informacija ili razrađivanjem radnje u predstavi. Shakespearove predstave prikazuju širok spektar emocija, i njegov enciklopedijski uvid u ljudsku prirodu razlikuje ga od bilo kojeg od njegovih savremenika. Svaki dan života u Londonu koji se veoma brzo razvijao s rastom proizvodnje, daje vitalnost njegovom jeziku. On je u pozorište čak uveo prostor za stajanje za niže klase koje je dosta koristio u svojim predstavama. To je, kaže Boris Ford

spasilo dramu od akademske krutosti i očuvao njegovu bitnu ulogu kao zabavne aktivnosti

. Najranije Shakespirove historijske pozorišne predstave i komedije prikazuju ludosti i dostignuća kraljeva, i "u oblikovanju, sažimanju, mijenjanjem hronika, Shakespeare je stekao umjetnost dramatskog dizajna, na isti način na koji je razvio svoj izvanredan uvid u lik, njegov kontinuitet i njegove varijacije."

Literatura

Shakespeare je bio veoma značajan kod velikog broja pisaca u narednim vijekovima poslije njegove smrti, uključujući Hermana Melvillea, Charlesa Dickensa, Thomasa Hardya, i Williama Faulknera. Shakespearovi citati pojavljuju se u cijelom stvaralačkom opusu Charlesa Dickensa, a mnogi od dickensovih naslova su uzeti iz djela Williama Shakespearea. Melville je često koristio šekspirovska sredstva, uključujući formalne didaskalije i proširene monologe, kao u romanu Moby-Dick. U stvari, Shakespeare je toliko uticao na Melvillea da je glavni lik u romanu kapetan Ahab klasični lik iz šekspirovske tragične figure, "veliki čovjek srušen zbog svojih mana." Shakespeare je uticao i na niz engleskih pjesnika, posebno na Romantične pjesnike koji su opsjednuti samosviješću, modernom temom koju je Shakespeare namijenio za predstave kao što su Hamlet. Njegova djela su bila tako značajna za poeziju na engleskom jeziku iz 19.vijeka da je kritičar George Steiner nazvao sve Engleske poetske drame od Coleridgea do Tennysona "slabom varijacijom na Shakespearove teme."

Shakespeare je ujedinio tri glavne struje u literaturi: stih, poeziju i dramu. Za pjesništvo jezika, on je uveo svoju elokventnost i raznovrsnost dajući najuzvišenijim izrazima elastičnost jezika. Drugo, sonete i poeziju je vezao u strukturi, a uveo je ekonomiju i intenzitet u jezičkom izrazu. U trećem i najvažnijem području, drami, on je spasio jezik od nejasnoća i nepreglednosti unošenjem stvarnosti i živosti. Shakespearov rad u prozi, poeziji i drami označava početak modernizacije engleske književnosti uvođenjem riječi i izraza, stila i oblika u jezik.

Njegova upotreba stiha je jedan od njegovih najvažnijih doprinosa načinu kako je engleski jezik napisan. On je koristio tzv. prazan stih u cijeloj svojoj karijeri, eksperimentišući i usavršavajući ga. Slobodni ritam govora dao je Shakespearu više slobode za eksperimente. Izuzetan izbor riječi u zajedničkom mjestu stiha, kaže Boris Ford, utiču da se

tok samog stiha, širi u slike koje izgleda na kraju snose značajke ponavljanja, i da se oblikuju uz predstavljanje likova i djelovanja u suptilnije i sugestivnije jedinstvo.

emocije i situacije u formi stiha daju prirodni tok jeziku sa dodatnim osjećajem fleksibilnosti i spontanosti.

Naučnici su također otkrili 20.000 muzičkih djela povezanih sa djelima Shakespearea. Tu su i dvije opere Giuseppea Verdija, Otello i Falstaff , čija se kritičnost uspoređuje s onom od izvornih predstava ovog pisca. Shakespeare je također inspirisao mnoge slikare, uključujući romantičare i slikare prije Rafaela. Psihoanalitičar Sigmund Freud je na osnovu shakespearove psihologije, a posebno one iz djela Hamlet, koristio za njegove teorije ljudske prirode.

Ugled

Ugled Williama Shakespearea je značajno porastao tokom godina. Dok je bio živ i ubrzo nakon njegove smrti, Shakespeare je bio poštovan, ali nije bio smatran naboljim pjesnikom u njegovo vrijeme. Bio je na nekim listama vodećih savremenih pjesnika, ali on nije imao ugled poput Edmunda Spensera ili Philipa Sidneya. Nakon "Interregnum" faze zabrane od 1642-1660 godine, novo obnavljanje pozorišnih trupa imalo je kao oslonac prethodne generacije pisaca za pisanje njihovog repertoara, a najviše od svih veoma popularni duet Beaumont i Fletcher, ali i Ben Jonson i Shakespeare. Kao i kod drugih starijih pisaca, Shakespearove drame su nemilosrdno prilagođene kasnijim dramaturzima u fazu obnove pozorišta sa malo poštovanja prema onome što će se kasnije razviti.

Počevši od kraja 17. vijeka, Shakespeare je počeo da se smatra najvažnijim dramskim piscem na engleskom jeziku i u manjoj mjeri pjesnikom. U početku ovaj ugled je bio usredsređen na Shakespearea kao dramskog pjesnika, koji se više proučava preko štampanih stranica nego u pozorištu. Do početka 19. vijeka Shakespeare je počeo ostvarivati vrhunac svoje slave i popularnosti. Za to vrijeme njegove pozorišne predstave pružaju spektakl i melodramu za narodne mase i bile su izuzetno popularne. Kritičari iz vremena romantizma što su Samuel Taylor Coleridge podigli su nivo divljenja prema Shakespearu do laskanja ili "barda", u skladu sa poštovanjem iz vremena romantizma za pjesnika kao proroka i genija. Sredinom 19. vijeka Shakespeare je postao amblem "engleskog ponosa i okupljanja za cijelo Britansko carstvo" kako je Thomas Carlyle napisao 1841.

Kritičar Harold Bloom je napisao 1999. godine:

"Shakespearov nastavak prevlasti je empirijska sigurnost, a dramski pisac iz Stratforda se uopšteno smatra pravim predstavnikom svemira činjenica nego bilo ko drugi prije ili poslije njega".

Ova ocjena je bila dominantna barem do sredine 18. vijeka.

Tragedije

  1. Romeo i Julija (Romeo and Giuliett; 1593.)
  2. Tit Andronik (Titus Andronicus; 1594.)
  3. Julije Cezar (1599.)
  4. Troilo i Kresida (Troilus and Cressida; 1601. - 1602.)
  5. Hamlet (1602.)
  6. Othello (1604.)
  7. Kralj Lear (King Lear; 1605.)
  8. Macbeth (1606.)
  9. Antonije i Kleopatra (1607.)
  10. Koriolan (1608.)
  11. Timon Atinjanin (1608.)

Komedije

  1. Uzaludni ljubavni trud (Love's Labour's Lost; 1590.)
  2. Dva plemića iz Verone (The Two Gentlmen of Verona; 1591.)
  3. Komedija nesporazuma (The Comedy of Errors; 1593. - 1594.)
  4. San ljetne noći (A Midsummer Night's Dream; 1594.)
  5. Mletački trgovac (The Merchant of Venice; 1595.)
  6. Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew; 1596.)
  7. Vesele žene vindsorske (The Merry Wives of Windsor; 1599.)
  8. Bogojavljenska noć ili Na tri kralja (Twelfth Night; 1599. - 1600.)
  9. Mnogo vike ni za što (Much Ado About Nothing; 1600.)
  10. Kako vam drago (As You Like It; 1600.)
  11. Sve je dobro što se dobro svrši (All's Well That Ends Well; 1602. - 1604.)
  12. Ravnom mjerom /Mjera za mjeru (Measure for measure; 1604.)
  13. Periklo (1608.)
  14. Cimbelin (Cymbeline; 1610.)
  15. Zimska priča (1610.)
  16. Oluja /Bura (The tempest; 1611.)

Historijske drame

  1. Kralj Henrik VI (1591.)
  2. Kralj Richard III (1593.)
  3. Kralj Richard II (1594.)
  4. Kralj John (1594.)
  5. Kralj Henrik IV (1596. - 1597.)
  6. Kralj Henrik V (1599.)
  7. Kralj Henrik VIII (1612.)

Pjesme

  1. Soneti
  2. Venera i Adonis (Venus and Adonis; 1593.)
  3. Napastovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece; 1594.)
  4. Strastveni hodočasnik (The Passionate Pilgrim)

Reference

Vanjski linkovi

Tags:

William Shakespeare BiografijaWilliam Shakespeare StvaralaštvoWilliam Shakespeare BaštinaWilliam Shakespeare UgledWilliam Shakespeare ReferenceWilliam Shakespeare Vanjski linkoviWilliam Shakespeare

🔥 Trending searches on Wiki Bosanski:

Novi PazarMevludKalcifikacijaArtralgijaSisariTeslićSpisak latinskih izrekaSpisak džamija u Bosni i HercegoviniKompjuterizirana tomografijaSpisak slavenskih bogovaLud, zbunjen, normalanGaudeamus igiturPropranololJacija-namazLincuraAntička GrčkaHamza ibn Abdul-MuttalibIbrahimElipsaNogometErekcijaBundesligaBanovićiOtkriće AmerikeKoordinatni sistemAlma ZadićMak DizdarMehdiMaglićHidžraSavršeni krugIgmanski maršReproduktivni sistemNesteroidni protivupalni lijekoviVodaNogometna reprezentacija MađarskeRogaticaNizozemskaGordana Anđelić-GalićStidna kostItalijaJugoslavija na EurosonguPakao (Dante)Saudijska ArabijaNovi GradIndijaInformatikaBosna i HercegovinaKiparKosovoParlamentarni izbori u Hrvatskoj 2020.KuduzBiblijaFinale UEFA Lige prvaka 2024.Michael JordanJugoslavenski dinarŠakaHusein-kapetan GradaščevićFarzBužimBugojnoZastava Bosne i HercegovineSpisak finala Kupa evropskih šampiona i UEFA Lige prvakaBitka na KozariPravougli trougaoVolkswagen Tiguan IOdbojkaVelika KladušaGabi NovakBubregPramenkaVrelo BosneTrougaoNogometne utakmice Hrvatska – PortugalSpisak planina u Bosni i HercegoviniDispozitiv🡆 More