Međunarodni Identifikator Autoriziranih Podataka

Otkad postoje knjižnice, za učinkovit rad presudna je bila identifikacija autora. Radi usklađenja toga na međunarodnoj razini, došlo se još od 1970-ih na zamisao o međunarodnom identifikatoru autoriziranih podataka i međunarodnoj virtualnoj normativnoj bazi koja bi bila unutar IFLA-e. Potreba za međunarodnom virtualnom normativnom bazom iskazala se prvo kao zamisao o jedinstvenoj međunarodnoj normativnoj bazi. Zamisao je prerasla u zamisao o povezanim nacionalnim ili regionalnim normativnim podatcima. Inicijativa za pokretanje razvoja međunarodnog identifikatora autoriziranih podataka ISADN rodila se 1979. godine. Radna skupina za Uvjete za funkcionalnost i obrojčivanje zapisa autoriziranih podataka FRANAR suočila se s nerješivim problemima s uvišestručivanjem dodjela te mnogih administrativnih i inih problema centraliziranog sustava. Zbog toga je donijela 2008. godine studija o izvodljivosti "ISADN-a s preporukama da IFLA napusti zadatak definiranja tog identifikatora kako je bio izvorno zamišljen te da nastavi pratiti slična nastojanja u knjižničnom i drugim sektorima".

Od polovice 2000-ih pa narednih desetak godina uz ovaj su se pojavili su se i brojni drugi pokušaji identificiranja autora: Elsevierov Researcher ID, Scopusov Author ID, ORCID, ArXiv Author ID i tako dalje. Nisu se proširili na globalno identificiranje autora zbog vlastitih ograničenja: uska područje pokrivanja, nedostatnost dobro razvijene infrastrukture koja bi ih podupirala, mogućnost višestrukog (obično dvostrukog) zapisa za istog autora, smanjen opseg podataka koji pružaju i zahtjevniji postupci pretraživanja. Identifikator za autore imao je više preduvjeta, a informacijske tehnologije bile su tek jedan od njih.