Jozo Kljaković: Hrvatski slikar, pisac, ilustrator i karikaturist

ožujka">10. ožujka 1889. – Zagreb, 1. listopada 1969.), bio je hrvatski slikar, pisac, ilustrator i karikaturist, jedan od najznačajnijih majstora hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća.

Jozo Kljaković
Secesija
Jozo Kljaković, crkva sv. Marka, Zagreb 1927.
Rođenje	10. ožujka 1889., Solin.
Smrt	1. listopada 1969., Zagreb.
Nacionalnost	Hrvat
Vrsta umjetnosti	slikarstvo
Praksa	Split, Zagreb, Beč, Pariz, Rim, Buenos Aires
Poznata djela	Pastir s preslicom, Uskoci, Povratak ribara, Na žalu, Portret oca, Vezilje, Bičevanje, Skidanje s križa, Maske
Portal o životopisima

Rani život i školovanje

Jozo Kljaković rođen je u Solinu 1889. godine kao najstarije od devetero djece u obitelji Nikole Kljakovića Šantića i Pavice Kljaković (rođ. Gašpić). U Splitu je pohađao Kraljevsku veliku realku gdje je i maturirao 1908. godine. Studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu (gdje je usporedno učio slikarstvo kod Vlaha Bukovca, 1908.) i Beču. U Zagreb je došao nakon Beča, te je učio slikati u ateljeu Franje Pavačića, profesora na Obrtnoj školi u Zagrebu. Zatim je otišao na usavršavanje u Rim (na Instituto delle belle arti) i kod Ferdinanda Hodlera u Ženevu (1917.), a 1920. godine bio je u Parizu na Académie Ranson kod Mauricea Denisa i Marcel-Lenoira učio fresko slikarstvo.

Srbija i Prvi svjetski rat

Od 1912. do 1915. godine živio je u Srbiji. Izbjegavajući vojnu obvezu u Austrougarskoj monarhiji, pobjegao je u Srbiju gdje se zaposlio kao nastavnik crtanja, te je u tom svojstvu radio u Zaječaru i Negotinu. Prvi svjetski rat zatječe ga u Srbiji i budući se nije mogao vratiti u Hrvatsku zbog kazne koja bi ga sustigla za izbjegavanje vojne obveze Kljaković je preko Soluna pobjegao u Marseille, te je kasnije otišao u Pariz a potom u Ženevu, gdje je živio od 1916. do 1918. godine i gdje je dočekao kraj rata.

Nakon Prvoga svjetskog rata

Nakon Prvoga svjetskog rata doselio se u Zagreb. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1921. do 1943. godine, gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Za zagrebačku je Gradsku vijećnicu naslikao sliku Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu i umjesto honorara dobio zemljište na Rokovu perivoju, gdje je sagradio obiteljsku kuću u koju će se 1929. godine useliti zajedno sa suprugom Antonijom Kablar i sinom Krunoslavom. Nakon atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića, 1934. godine, potpisao je tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca o prilikama u državi i prvim koracima da se one srede, te 1937. godine kao prijedlog za raspravu ustavni nacrt o preuređenju države u federativnom smislu radi rješavanja hrvatskoga pitanja. Bio je član Hrvatskoga društva umjetnosti i organizirao je izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti koja je 1938. godine održana u Domu likovnih umjetnosti kralja Petra u Zagrebu.

Drugi svjetski rat i emigracija

Drugi svjetski rat zatekao ga je u Zagrebu. Nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH Kljakovića ustaše zatvaraju u Zagrebu. Uhićen je 11. studenoga 1941. godine i bio je optužen da je, zajedno s Ivanom Meštrovićem, želio pobjeći prvo u Italiju a zatim u Španjolsku odakle bi otišao u Švicarsku, te ondje djelovao protiv NDH i sila Osovine. Jedno vrijeme proveo je u zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio zatvoren zajedno s Ivanom Meštrovićem, a zatim je bio u kućnom pritvoru. Iz zatvora je pušten u veljači 1942. godine na intervenciju brojnih osoba iz javnoga i političkog života. Njegova slika Bičevanje uvrštena je u hrvatsku selekciju za XXIII. Biennale u Veneciji 1942. godine, ali otputovati iz zemlje i napustiti kućni pritvor bilo mu je omogućeno tek početkom 1943. godine, i to uz dopuštenje samoga poglavnika NDH, dr. Ante Pavelića. Na Biennalu njegovo platno Bičevanje doživljava veliki uspjeh. Nakon dolaska u Rim u proljeće 1943. godine ostao je u političkoj emigraciji. U Rimu je bio dopredsjednik Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima.

Nakon Drugoga svjetskog rata

Nakon Drugoga svjetskog rata ostao je u emigraciji. Ne htijući vratiti se u novonastalu državu Jugoslaviju, te zbog neslaganja s vladajućim režimom i političkom konstelacijom, otišao je, 1947. godine, u Buenos Aires. U Rim se vratio 1958. godine gdje je naslikao poznate freske u zgradi Zavoda sv. Jeronima. U Zagreb se vratio 1968. godine, te je godinu dana nakon povratka umro.

Svoju kuću i djela, namještaj, knjige i Kršinićeve skulpture, 1969. godine, darovao je gradu Zagrebu.

Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju, uz crkvu Krista Kralja (s desne strane), 3. listopada 1969. godine. Godinu i pol dana nakon pokopa, 15. travnja 1970. godine, njegovi zemni ostatci preneseni su u grobnicu sjeverne arkade broj 51. Plaketu Joze Kljakovića na tom grobnom mjestu izradio je akademski kipar Željko Janeš.

 

Motivi su mu religijski i zavičajni, a slikao je i portrete istaknutih osoba. Naslikao je ciklus od 14 fresaka u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, u župnim crkvama u Vranjicu i Dobroti, u memorijalnoj crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Trgovačko-obrtničkoj komori (s Omerom Mujadžićem) i Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Bavio se i karikaturom, plakatom i ilustriranjem knjiga. Izlagao je na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu (više od 70 izložbi). U Rimu za svojih boravaka naslikao je nekoliko slika za Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima i rektora Đuru Kokšu. U Zavodu je sačuvano šest njegovih umjetničkih slika koje su sve naslikane u tehnici ulja na platnu i religioznoga su karaktera: Posljednja večera (1944.), Kristovo uskrsnuće (1945.), Razapinjanje Krista (1947.), Uskrišenje Lazara (1960.), Isus tjera trgovce iz hrama (1963.) i Kardinal Alojzije Stepinac (1964.).

Tijekom boravka u emigraciji također pisao je suvremenu prozu i objavljivao članke u iseljeničkim i emigrantskim listovima a posebno u Hrvatskom glasu i Hrvatskoj reviji. U Hrvatskoj reviji surađivao je s člancima o Ivanu Meštroviću, don Frani Buliću, kardinalu Alojziju Stepincu, splitskim i dubrovačkim umjetnicima (1951., 1953. – 1955., 1960., 1962. – 1963.) te s likovnim prilozima. Ukupno je napisao oko 60 članaka, eseja i polemika. Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene te je 1952. godine u Buenos Airesu objavio knjigu U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji a u Rimu 1961. godine autobiografski roman Krvavi val: isječak iz suvremenog života u kojemu je, u epilogu, predskazao smrt komunizma 1992. godine.

U pripremi za tisak ostala mu je knjiga eseja pod naslovom Zašto me biješ?, knjiga u kojoj su sabrani eseji o mnogim hrvatskim kulturnim i političkim problemima a objavljena je 2011. godine u sklopu 2. domovinskoga izdanja njegove knjige U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji.

• U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji, Naklada autorovih prijatelja, Buenos Aires, 1952. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska-Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Zagreb, 1992., 2. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)
• Mapa reprodukcija, (reprodukcije slika), Buenos Aires, 1961.
• Krvavi val: isječak iz suvremenog života, (autobiografski roman), Naklada autorovih prijatelja, Rim, 1961. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)
• Libar mog života, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2012.
• Dalmatinske teme, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2012.
• Čovjek bez maske, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2014.
• Politički tekstovi i polemike, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2015.
• Perturbatori javnoga poretka, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2018.

• 1925.: Grand prix za freske i vitraje (Međunarodna izložba dekorativne umjetnosti u Parizu).
• 1928.: I. nagrada. (suautor Augustinčićeva Spomenika palim Šumadincima u Kragujevcu).
• 1937.: I. nagrada, Novi Sad. (s Vanjom Radaušem)

• U umjetnikovoj kući, na Rokovu perivoju 4, u Zagrebu nalazi se Memorijalna zbirka Joze Kljakovića. Zbirka ima 1151 predmet: umjetnine (ulja na platnu, crteži i skulpture), namještaj, knjige i ostala građa, a 1983. godine predana je na upravljanje Centru za likovni odgoj Grada Zagreba.
• Godine 2009. snimljen je dokumentarni film Jozo Kljaković, djelo hrvatske redateljice i scenaristice Milke Barišić.

• Hrvatski leksikon, I. svezak (A-K), Zagreb, 1996.