Jordan Kuničić O.P.
srpnja">21. srpnja 1908. – † Zagreb, 17. veljače 1974.), teološki pisac, glazbenik i pedagog, jedan je od hrvatskih svjetski poznatih teologa, dominikanac i skladatelj.
Jordan Kuničić | |
---|---|
o. Jordan Kuničić | |
Rođen | 21. srpnja 1908. Dol na Hvaru |
Umro | 17. veljače 1974. Zagreb |
Najvažnija djela | dugogodišnji profesor i dekan na Katoličkom bogoslovnom fakultetu |
Portal o kršćanstvu | |
Portal o životopisima |
Iznimno je plodan autor u području katoličke moralne nauke ("moralke") i bioetike. Osim velikoga broja znanstvenih djela, objavio je tijekom godina niz popularnih članaka u raznim vjerskim časopisima i više knjiga o molitvi i duhovnom životu.
Rođen je u Dolu kod Staroga Grada na otoku Hvaru. Na krštenju je dobio ime Niko. U rodnom mjestu je išao u pučku školu, a u susjedni Stari Grad odlazi pohađati gimnaziju. Gimnaziju je pohađao i u Dubrovniku.
U Dubrovniku je 1. studenoga 1924. primio dominikansko redovničko odijelo i krsno ime Nikola zamijenio redovničkim u čast bl. Jordana Saskoga. Godinu kušnje završio je pod vodstvom fr. Markolina Knega položivši prve zavjete 2. studenoga 1925. godine.
Filozofiju je počeo studirati u Dubrovniku, a 14. listopada 1926., otišao je u Rim, studirati filozofiju i teologiju na Sveučilištu sv. Tome Akvinskoga (Angelicum).
Kardinal Francesco Marchetti-Selvaggiani zaredio ga je za svećenika u Rimu 28. lipnja 1931. Uskoro potom doktorirao je teologiju.
1933. godine dobiva mjesto profesora na dubrovačkoj Dominikanskoj visokoj bogoslovnoj školi. Za vrijeme boravka u Dubrovniku u razdoblju od 1936. do 1944. bio katehetom na državnoj gimnaziji i Učiteljskoj školi. 1948. postaje rektorom Dominikanske visoke bogoslovne škole. Tu dužnost obnaša do 1955. godine. Nakon toga odlazi u Zagreb.
Dva puta je izabran za priora samostana Sv. Dominika u Dubrovniku (1937. – 1940. i 1945. – 1948.).
Tijekom deset godina upravitelj je crkve Sv. Križa u Gružu. Nakon rata obnavlja od savezničkoga bombardiranja stradali gruški samostan i iz temelja podiže novu crkvu.
Čak četiri puta (1937., 1940., 1954. i 1963.) propovijedao je trodnevnicu za Svetoga Vlaha u Dubrovniku. Te je propovijedi tiskao u dubrovačkoj Narodnoj svijesti (2. II. 1938., str. 1: U znaku vjere - stopama sv. Vlaha) te kao posebne knjižice: Sveti Vlaho: svetac, mučenik i parac (1954.) i Kršćanska trilogija: vjera, ufanje, ljubav' (1963.).
Dubrovačka biskupija povjerava mu službu predsjednika povjerenstva za crkvenu glazbu, a „Crkveni pjevački zbor“, osnovan 1926. u stolnoj crkvi Gospe Velike, angažirao ga je za svoga orguljaša i drugoga dirigenta (1936. – 1955.). U tom razdoblju sastavio je dva sveska crkvenih skladbi među kojima se ističu one na psalam „Smiluj mi se Bože“ koje su primile stručna priznanja.
Bio je jednim od hrvatskih bogoslova koji su u svojim raspravama osudili komunizam (Problemi komunizma (s idejnog stanovišta), 1942.).
KBF ga je pozvao predavati na sugestiju dominikanskoga provincijala. U Zagrebu prvo predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na Katedri moralne teologije, katoličke društvene nauke i pedagogije. 1959. ga dobiva najviši znanstveni naslov u Redu propovjednik - učitelj svetoga bogoslovlja - magister in sacra theologia. 1963. postaje dekanom. Šest puta uzastopce biran je za dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, pa tu dužnost obnaša do 1970.
Osim predavačke i dekanske dužnosti, Kuničić je bio profesorom na Katehetskom institutu i Institutu za teološku kulturu laika.
Uređivao je obnovljeni časopis Bogoslovsku smotru od 1963. do 1971. godine.
Organizirao je Teološko-pastoralni tjedan za svećenike koji je imao velike uspjehe.
Bio je jednim od glavnih aktera u utemeljenju Instituta za crkvenu glazbu i Instituta za teološku kulturu laika pri KBF-u.
Bio je dugogodišnji sudac Nadbiskupskoga ženidbenoga suda u Zagrebu.
Na pitanje koje su oznake njegove teologije, odgovarao bi: “Logika, strogo obrazlaganje tvrdnji, posvemašnja autentičnost u vjernosti Crkvi i primjena tomističkih načela na probleme današnjice.” Nije se smatrao ni progresivnim ni konzervativnim nego klasičnim teologom, koji u svjetlu stalnih moralnih načela tumači i usmjerava ljudski, a napose vjerski život u promjenjivim povijesnim prilikama.
Na svoj imendan 17. veljače 1974. popodne sjeo je za orgulje u crkvi Kraljice svete Krunice u Zagrebu, otvorio poklopac klavijature i zbog srčanoga udara spustio glavu na tipke.
Pokopan je 20. veljače 1974. u dominikansku grobnicu na Mirogoju (27-I-203).
Pisao je djela iz područja raznih teoloških disciplina, katoličke društvene nauke, kršćanske pedagogije i glazbe.
Napisao je 32 samostalnih djela i 395 članaka. Djela su mu objavili u više od 20 tuzemnih i inozemnih časopisa.
Bio je sudionikom redakcije XIII. sheme Drugoga vatikanskog sabora. Ista je danas poznata kao pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Radost i nada (Gaudium et spes).
Neka njegova djela su, kao što je Pregled katoličke društvene nauke, su, čini se, bila na svojevrsnom popisu zabranjenih knjiga u socijalističkoj Jugoslaviji, iako se u nekim uopće nije osvrtao na marksizam. Djela nisu bila dostupna običnim građanima i vjernicima, nego samo bogoslovima.
Objavljeno nakon smrti:
This article uses material from the Wikipedia Hrvatski article Jordan Kuničić, which is released under the Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license ("CC BY-SA 3.0"); additional terms may apply (view authors). Sadržaji se koriste u skladu s CC BY-SA 4.0 osim ako nije drukčije navedeno. Images, videos and audio are available under their respective licenses.
®Wikipedia is a registered trademark of the Wiki Foundation, Inc. Wiki Hrvatski (DUHOCTRUNGQUOC.VN) is an independent company and has no affiliation with Wiki Foundation.