Vuk

Za ostala značenja, vidi Vuk (razvrstavanje).

Sivi vuk
Status zaštite
Status zaštite: Smanjeni rizik
Naučna klasifikacija
Carstvo:	Animalia
Koljeno:	Chordata
Razred:	Mammalia
Red:	Carnivora
Porodica:	Canidae
Rod:	Canis
Vrsta:	C. lupus
Dvojni naziv
Canis lupus Linné, 1758.

Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.

• Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Letonije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.
• Najmanji vukovi žive na Prednjem Orijentu i na Arapskom poluotoku. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.

Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.

Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.

Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u ledenim područjima Arktika, kao i u pustinjama sjeverne Amerike i centralne Azije. Većina vukova nastanjuju travnata područja i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja.

Ponašanje i socijalna organizacija

Iako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uvjetima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.

Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.

Ishrana

Osnovu vučje hrane čine veliki biljožderi, pri tome lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Europi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodavce kao što su zečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.

vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljožderima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.

Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu kukce.

Vukovi su na zlom glasu zbog navike da ubiju mnogo više plena nego što mogu da pojedu, kada im se ukaže povoljna prilika.

Postoji opšterašireno verovanje da vukovi love samo stare i bolesne životinje, održavajući na taj način opšte zdravlje populacije biljojeda. Nažalost, ovo verovanje nema osnova u stvarnosti: kad je u pitanju jelenska divljač, vukovi najčešće love mlade i zdrave životinje (mlade i skotne ženke i mladunčad), često namerno preskačući bolesne i izgladnele.

Domesticiranje vuka

 

Danas je dokazano da domaći pas potječe od vuka. Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. "pra-pas" odvojio od vuka još prije više od 100.000 godina.

Jedna pretpostavka je, da se vuk priključio čovjeku prije oko 14.000 godina kako bi se hranio ostatcima ljudske hrane. S vremenom je postao pitomiji, a ljudi su spoznali moguću korist od njih (tzv. torf-pas). Prema drugoj pretpostavci, vuk je u početku služio kao izvor mesa, prije nego se spoznalo da kao domaća životinja može biti koristan i na drugi način.

Kod nekih pasmina domaćih pasa se srodnost s vukom još jako dobro može vidjeti. Psi pratipa (grupa 5 u FCI kasifikaciji) kao što su samojed, sibirski husky, aljaški malamut, kanaanski pas i akita inu pokazuju i danas svojim izgledom srodnost s vukom, kao što je šiljasta njuška, šiljaste i uspravne uši i četvrtasta građa tijela. i neke druge pasmine, kao recimo njemački ovčar pokazuju još određenu sličnost s vukom. Ali mišljenja da to dokazuje njihovu bližu srodnost s vukovima spada u područje mitova.

Tijekom 20. stoljeća su u Češkoj, Nizozemskoj i Italiji rađeni pokusi s uzgojnim križanjem nekih psećih pasmina s vukom. U međuvremenu se ti pokusi smatraju neuspjehom, jer je kod križanaca u većini slučajeva dolazilo do dominantng izbijanja vučjih osobina, ako što je plašljivost, neprilagodljivost življenju uz čovjeka u urbanim uvjetima.

Štovanje

Veliki broj naroda koji su živjeli od lova su u vuku vidjeli ravnopravnog ili čak nadmoćnog konkurenta čijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili i štovali ih. Imena koja su česta u sjevernoj Europi a potječu od naziva "vuk" (Wolf, Wolfgang, Wolfhard) podsjećaju na štovanje vuka prisutno u kulturama naroda lovaca. Osim toga, smatralo se da određeni dijelovi vučjeg tijela imaju i ljekovita svojstva.

Vuk kao čovjekov neprijatelj

Nasuprot navedenom, u tzv. sjedilačkim kulturama se vuk smatrao neprijateljem koji ubija korisne životinje. Od srednjeg vijeka pa sve do ranog razdoblja novog vremena je odnos čovjeka prema vuku bivao sve više određen strahovima i demoniziranjem vukova. Snažno širenje naselja i poljoprivrednih površina i držanje stoke na otvorenom, kao i naročito, sve do 19. stoljeća raširena, šumska ispaša goveda, ovaca, svinja i konja, dovodila je do velikih gubitaka tih životinja od vukova. Iako su sigurno mnoga izviješća o gubitcima bila neumjereno pretjerana, a dio gubitaka su sigurno izazvali i psi-skitnice, stvarni gubitci kod takvog načina stočarenja su za seljake bili značajni. Ovoj prehrambenoj konkurenciji između čovjeka i vuka, ubrzo se pridružila i konkurencija u lovu.

Ovakav odnos prema vuku doveo je u zapadnoj i srednjoj Europi do besprimjernih progona, čiji cilj je bio, neovisno o mogućim posljedicama, potpuno istrijebljenje vukova. Vuk je tako, između ostalog, istrijebljen u Velikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen 1743.), Danskoj (1772) i Njemačkoj (1904). U južnoj i istočnoj Europi je postojala puno veća tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zvijerima). I tu su, nakon značajnijih šteta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije bio uništenje cijele populacije.

Napadi na čovjeka

Iako se često mogu čuti tvrdnje da ne postoje dokazi da je zdrav vuk ikad napao čoveka, istina je nešto drugačija. Postoje brojni istorijski zapisi o napadima vuka na čoveka:

• u Francuskoj između 1580.-1830. vukovi su ubili 3069 ljudi;
• u Padaniji (severna Italija) između XVI и XIX veka vukovi su ubili 440 ljudi;
• u Finoskandinaviji (Finska, Švedska i Norveška) vukovi su ubili 94 deteta ispod 12 godina u periodu 1680.-1882.;
• u Kirovskoj oblasti (Rusija) 22 deteta (3-17 godina) je ubijeno u periodu 1944.-1950.;
• u Biharu (Indija) vukovi su ubili 122 deteta u periodu 1980.-1986.
• u Utar-Predešu (Indija) vukovi su ubili 74 osobe, uglavnom dece ispod 10 godina u periodu 1996-1997.
• 8. 11. 2005. u severnom Saskačivenu, Kanadа, čopor vukova je ubio studenta Kentona Džoela Karnedžija;
• 8. 3. 2010. kod Čignika, Aljaska, čopor vukova je ubio seosku učiteljicu Kendis Berner.

Ugroženost i zaštita

U vrijeme kad je vuk u velikim dijelovima Europe bio već iskorijenjen(19. stoljeće), živio je u Mađarskoj, Galiciji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Rumunjskoj, Poljskoj, Rusiji i Skandinaviji.

U velikim dijelovima svijeta gdje (još) živi, vukove i danas aktivno progone. Međutim, sve više se jača spoznaja, da vuk ne predstavlja opasnost ni za čovjeka niti za poljoprivredu. Prihvaća se spoznaja, da u okviru zaštite okolišatreba zaštititi i vuka kao dobrodošli sastavni dio faune.

U Europi je vuk zaštićen s tri međudržavna dogovora:

• Washingtonskim sporazumom o zaštiti vrsta (CITES, Convention on International Trade in Endangered Species of Wild Fauna and Flora)
• Bernskom konvencijom i
• FFH-smjernicama (Fauna-Flora-Habitat-Richtlinie).

Sva tri dokumenta predviđaju zaštitu i zabranu trgovine živim vukovima kao i dijelovima njihovog tijela, kao i zaštitu njihove životne sredine te sadrže i obavezu da zemlje koje su potpisnici na odgovarajući način to pitanje riješe i svojim nacionalnim zakonodavstvom.

Dvojaki karakter odnosa ljudi prema vuku koji je bio istovremeno štovan ali je i ulijevao strah, odrazio se u mnogim mitovima, bajkama i basnama kao i književnim djelima. U tu grupu spadaju i vjerovanja u vukodlake. U mnogim kulturama, među ostalim neka sjevernoamerička indijanska plemena kao i Turkmeni i Mongoli, se vuka smatra totemom.

Uzbeci i Huni izvode porijeklo svojih naroda od vuka, a stari Turci su vučicu smatrali svojom pramajkom.

Prema rimskoj mitologiji je Romula i Rema dojila vučica. Slično vjerovanje je postojalo i u Slovačkoj, a i Kira, osnivača Perzijskog carstva je, prema vjerovanju, othranila vučica.

U književnosti se vuk pojavljuje u basnama, kao kod Ezopa i bajkama, kao u Crvenkapici braće Grimm.

U suvremenoj književnosti poznate su priče o vukovima Rudyard Kiplinga (Knjiga o džungli) i Jack Londona (Zov divljine, Bijeli očnjak). U djelu Hermanna Hessea Stepski vuk on se pojavljuje kao simbol usamljenika.