Smrča

Rod obuhvata oko 35 vrsta zimzelenog drveća, koje se prirodno nalaze u sjevernim umjerenim regijama zemlje. Smrče su velika drveća, visoka 20–60 (nekad i do 95) metara. Iglice na granama smrče su blago spiralno zavijena i svaka igla posjeduje malu strukturu koja se zove sterigmata. Iglice se mijenjaju nakon 4–10 godina, nakon čega ostavljaju sterigmate na granama.

Smrče (Rod smrče)
Smrča
Sistematika
Carstvo	Plantae
Koljeno	Pinophyta
Razred	Pinopsida
Red	Pinales
Porodica	Pinaceae
Rod	Picea
Karta raspona.
Karta raspona.
Vrste
Vidi članak

Na prostorima istočne Bosne i zapadne Srbije raste endemična vrsta smrče – Pančićeva omorika.

Najstarija smrča na svijetu (a ujedino i najstarije drvo), stara oko 9.500 godina, nađena je u planinama zapadne Švedske.

 

 

Osnovne vrste

Kladus	Opis	Slika	Šišarka	Latinsko ime	Uobičajeno ime	Rasprostranjenje
Kladus I	Sjeverna I zapadna Sjeverna Amerika, u tajgama ili visokim planinama			Picea breweriana	Brewerova smrča	Klamath planine, Sjeverna Amerika,; lokalni endem
				Picea sitchensis	Sitkina smrča	Pacifička obala Sjeverne Amerike; najveća vrsta visoka do 95 m; značajna za šumarstvo
				Picea engelmannii	Engelmannova smrča	Zapadne planine Sjeverne Amerike; značajna za šumarstvo
				Picea glauca	Bijela smrča	Sjever Sjeverne Ameroke North Amerike; značajna za šumarstvo
Kladus II	Širom Azije, uglavnom u planinskim predjelima, nekoliko izdvojenih populacija na višim nadmorskim visinama Meksika			Picea brachytyla	Sargentova smrča	Jugozapadna Kina
				Picea chihuahuana	Čivavavska smrča	Sjeverozapadni Mexico (rijetka)
				Picea farreri	Burmanska smrča	Sjeveroistočna Burma, jugozapadna Kina (planine)
				Picea likiangensis	Likijangska smrča	Jugozapadna Kina
				Picea martinezii	Martinezova smrča	Sjeveroistočni Mexico (vno rijetka, ugrožena)
				Picea maximowiczii	Maximowiczova smrča	Japan (rijetka, na planinama)
				Picea morrisonicola	Tajvanska smrča	Taiwan (visoke planine)
				Picea neoveitchii	Veitchova smrča	Sjeverozapadna Kina (rijetka, ugrožena)
				Picea orientalis	Kavkaska ili orijentalna smrča	Kavkaz, sjeveroistočna Turska
				Picea purpurea	Smrča purpurnih šišarki	Zapadna Kina
				Picea schrenkiana	Schrenkova smrča	Planine centralne Azije
				Picea smithiana	Morinda smrča	Zapadni Himalaji, istočni Afganistan, sjeverna I sjeverozapadna Indija
				Picea spinulosa	Sikkimska smrča	Sjeveroistočna Indija (Sikkim), istočniHimalaji
				Picea torano	Tigrorepna smrča	Japan
				Picea wilsonii	Wilsonova smrča	Zapadna Kina
Kladus III	Evropa, Azija i Sjeverna Amerika, uglavnom u borealnim šumama ili planinskim predjelima			Picea abies	Norveška smrča	Evropa; značajna za šumarstvo, originalno Božićno drvo
				Picea alcoquiana – ("P. bicolor")	Alcockova smrča	Centralni Japan (planine)
				Picea asperata	Zmajeva smrča	Zapadna Kina; nekoliko varijeteta
				Picea crassifolia	Qinghajska smrča	Kina
				Picea glehnii	Glehnova smrča	Sjeverni Japan, Sahalin
				Picea jezoensis	Jezovska smrča	Sjeveroistočna Azija, Kamčatka, južno do Japana
				Picea koraiensis	Korejska smrča	Koreja, sjeveroistočna Kina
				Picea koyamae	Koyamina smrča	Japan (planine)
				Picea mariana	Crna smrča	Sjever Sjeverne Amerike
				Picea meyeri	Meyerova smrča	Sjeverna Kina (od unutrašnje Mongolije do Gansua)
				Picea obovata	Sibirska smrča	Sjeverna Skandinavija, Sibir; često tretirana kao varijanta P. abies (a s njom hibridizira), iako imaju različite šišarke)
				Picea omorika	[]Pančićeva omorika	Srbija i Bosna; lokalni endem; značajna u hortikulturi
				Picea pungens	Plava ili koloradska smrča	Stjenovite planine, Sjeverna Amerika; značajna u hortikulturi
				Picea retroflexa	Smrča zerlrnog zmaja	Kina
				Picea rubens	Crvena smrča	Sjever Sjeverne Amerike; značajna u šumarstvu, poznata i kao Picea rubens za izradu muzičkih instrumenata

Raste u Sjevernoj Evropi, te planinskim predjelima Srednje i Južne Evrope. Uzgaja se i izvan prirodnih staništa, jer brzo raste, daje kvalitetno drvo te za dobijanje božićnih drvca. U Bosni i Hercegovini je autohtona vrsta.

Smreka je do 50 m visoko drvo i do 2 m debelo. Deblo je vitko i ravno, punodivno, promjera do 1 m. Donje grane su prema dole savinute. Krošnja je kupasta i široka ili stupasta. Grane su pršljenasto raspoređene i većinom sabljasto zakrivljene. Kora je tanka, na mladim stablima glatka, sivozelena, a na starim stablima mrkocrvena. Raspucava se u obliku okruglastih ljusaka. Pupovi su jajasto zaoštreni, mrke boje i bez smole. Korijenov sistem je plitak, tanjurast, površinski bez središnjeg korijena, ali sa brojnim bočnim korjenovima, zbog čega pati od vjetroizvala. Na korijenu je razvijena ektotrofna mikoriza. Iglice su ravnomjerno sporalno raspoređene, rombičnog poprečnog presjeka, sa prugama puči na sve strane. Pri vrhu su ušiljene, duge oko 25 mm, a široke oko 1 mm. Samo su odozgo raščešljane. Muški cvatovi su u obliku sitnih šišarki, dugi oko 2 cm, a ženski do 5 cm dugi, usmjereni prema gore. I jedni i drugi su grimizno crveni. Šišarke su viseće. Prije sazrijevanja su pretežno zelene ili crvene. U stadiju zrenja su smeđe, do 18 cm duge i 4 cm u promjeru. Nakon sazrijevanja i ispadanja sjemena, šošarke otpadaju. Plodne ljuske su rombične, gore sužene i prikraćene. Sljeme klija s 5-10 supki, koje su trokutasta presjeka. Dugo je 4–5 mm. Postoji velik broj formi, koje rastu od prirode u šumama ili se uzgajaju u nasadima. Grančice su tanke do 50 cm dugačke i vise.

Smrča je vrsta polusjene, koja ne podnosi sjenu drveća gustih krošanja. Vrh njene krošnje mora biti osviljetljen makar podnevnim zrakama sunca. Postranu sjenu dobro podnosi. Dobro podnosi mraz. Na Igmanu uspijeva u tipičnim mrazištima na Malom i Velikom polju. Razlikuju se njena dva ekotipa (fiziološke rase) s obzirom na otpornost prema mrazu: rana ili gorska smrča i kasna ili nizinska smrča. Za pošumljavanje mrazišta treba koristiti kasnu smrču. Smrči pogoduju zimske hladnoće kontinentalne i planinske klime. Izbjegava područja s blagim zimama, odnosno krajeve sa okeanskom klimom. Vrlo je otporna na zimske studeni. Voli područja s puno oborina od kojih značajan dio otpada na snijeg. Ne voli nisku relativnu vlagu zraka. Vrlo je osjetljiva na ljetne suše, kada smanjuje prirast. Jedna je od najprilagodljivijih vrsta i lahko se uzgaja i izvan granica prirodnog rasprostiranja. Prema tlu nema velikih zahtjeva. Najbolje uspijeva u svježim i dubokim tlima, na ilovastim, pješčanim i rahlim zemljištima gorskog i subalpskog pojasa. Raste i na podzolima. U suhim i ekstremno vlažnim uspijeva znatno slabije. Iziskuje hladniju i vlažniju klimu. Zastupljena je u čistim ili miješanim acidofilnim šumama. Javlja se u brojnim zajednicama u vezi sa Piceion excelsae Pawl. Razvija tipičan korijenski sistem s ponirućim korijenima, koji prodiru i preko dva metra u dubinu. U 1 kg sjemena ima oko 180.000 sjemenki. Stabla na osami rađaju sjemenom između 30-50 g, a u zajednici između 60 i 70 g U nižim položajima rađa obilno sjemenom svake 3-4 g, a u višim svake 7-12 g U prvim godinama života raste polagano, a iza 5-10 godine brže. U najboljim šumama njen visinski prirast iznosi i preko 0,5 m godišnje. Dosta je osjetljiva na štetnike i bolesti, ako raste sama. Ako je njen udio u šumi manji od 60% tada je opasnost znatno manja. Preporučuje se saditi s domaćim listačama, crvenim hrastom te četinarkama. Vrlo je pogodna vrsta za dobijanje biomase.