Silvije Strahimir Kranjčević

februar 1865 – Sarajevo, 29. oktobar 1908) bio je hrvatski pjesnik, najznačajniji pjesnik realizma u Hrvatskoj, te političar pravaške orjentacije.

Kranjčević je rođen u Senju, gdje je pohađao školu. Zbog svoje buntovne prirode napustio je gimnaziju bez mature. Elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je trebao postati sveštenik, napustio je vrlo brzo, jer se nije osjećao spremnim za taj poziv. Taj kratki boravak u Rimu je ostavio trajni trag u njegovoj osjećajnosti i njegovom pjesništvu. U Zagrebu je završio jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-historijske grupe, i s diplomom učitelja građanske škole otišao je službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za njega nije bilo mjesta. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo su njegove životne stanice i gradovi u kojim nije samo ostvario samo egzistenciju nego je i pjesnički sazrio.

Prvu pjesmu objavio je u časopisu "Hrvatska vila" (Zavjet, 1883), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje je tada vodio Kumičić, borbeni stihovi mladog, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: "Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima je poslao još dvije pjesme šušackoj "Slobodi" (Pozdrav i Senju-gradu, 1884), a nakon povratka iz Rima u "Viencu" je objavio značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, a odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svog pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih 25 godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u "Savremeniku" 1908, kretao se linijom koju definiraju tri uporišne tačke: domovina, čovjek i svemir. Dosljedan ovoj trojci, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.

Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima. Milivoj Šrepel je napisao o njima prvu kritiku (u "Vijencu"), s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovom stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija". Sve ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile su izvanredno ispravne, ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjčevića kao autentičnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombastično rekao Krleža, da su one bile kompletan program i pjesnički i politički, u kojem je posvetna pjesma Šenoi jasno izražen pjesnički credo dok su pjesme Hrvatskoj, narodu i radniku tri oslonca pjesnikovog nacionalnog i političkog uvjerenja, pravaškog i svehrvatskog; da je u takvom pjesničkom konceptu pjesnika nalazi korijen Kranjčevićeve patetike i smisao njegove malo podignute retoričnosti, ali i snaga uzgona koja ga je digla do univerzalnosti i kosmičke svijesti; i da je u tome sav profetizam i gorčina ove poezije, pa i njen makabrizam, a da je upravo to, po riječima Ive Frangeša, razlikovalo pjesništvo mladog Kranjčevića od patriotsko-deklarativne i ljubavno-romantične Harambašićeve poezije, sve se to raspoznalo puno kasnije.

 

Do iduće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898) prošlo je više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902) još četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908). Sve one su potvrdile, da su godine provedene u Bijeljini (1888–1892) i drugi put u Livnu (1892–1893) bile njegov najplodniji period pun pjesničke zrelosti. Tada nastaju poznate pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892), Mojsije, Lucida intervalla (1893), a zatim i Mramorna Uenus (1894), Anđeo bola, Heronejski lav (1895), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896), Resurrectio, Moj dom (1897), Sveljudski hram (1901) i druge. Ako je osamdesetih godina 19. vijeka hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevom pjesništvu, koje u posljednjem deceniju 19. stoljeća dostiže svoj zenit. Bilo je kritičara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjčevićeve poezije i njenom zaletu u kosmički beskraj, pa su ga neki i nazivali, sasvim pogrešno, uostalom filozofskim pjesnikom. A on to nije bio. Svaka filozofičnost predpostavlja neki sistem, a u Kranjčevićevoj poeziji nema ni jedinstvenog misaonog sistema niti razvijenog programa: ni političkog ni nacionalnog, filozofskog ni pjesničkog. Njegove misli, gledane kao filozofija, nisu naročito nove ni duboke.

Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegovog naroda, a izražavao ih je uz pomoć biblijskih i antičkih parabola, simbola iz historije kršćanstva i jevrejskog naroda. Njihovom alegoričnošću odijevao je osnovna ljudska pitanja o svemiru, o životu, o neskladu ideala i stvarnosti, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, crkvi, Bogu, smrti, ljubavi i suzi, grijehu i sreći, pravdi, slobodi i pitanjima koja bi inače bila više nego obična. O tragikomediji svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnička simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, da li je bolnica ili ludnica. Svemirske vizije koje otkriva njegova poezija izrasle su iz mračne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje što su ih trpjeli njegova pogažena domovina i njegov poniženi narod doživljavao je starčevićanskim očajavanjem i proživljavao svojim pjesničkim senzibilitetom tako intenzivno, da je njihov domet prelazio granice zemaljske stvarnosti. Kosmička dimenzija njegovog pjesništva, nije zapravo ništa drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske nesreće.

U Sarajevu je punih osam godina (1895–1903) uređivao književni časopis "Nada", koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hormann, čovjek širokih pogleda, Matošev dobročinitelj, ali je stvarni urednik časopisa, Hormannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj "Nada" je okupljala najuglednije književnike i postala najvažniji književni magazin moderne u području bivše Jugoslavije. U njoj je objavio veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani.

Najpoznatija Kranjčevićeva pjesma je "Moj dom". U toj pjesmi jasno se vidi motiv. Kranjčevićeve pjesme su uglavnom posvećene Hrvatskoj i idejama pravaštva.

• Silvije Strahimir Kranjčević: život i djelo
• Kratka biografija Arhivirano 14. 2. 2015. na Wayback Machine
• Kranjčevićeva poezija^{[mrtav link]}