Sarajevska Opera

11. 1946. godine kada je održana prva operna premijera u Sarajevu. Izvedena je opera Prodana nevjesta Bedřicha Smetane. Prvi ansambl solista sarajevske Opere bio je popunjen dijelom pjevačima iz hora Narodnog pozorišta Sarajevo, ali ipak većim dijelom dolaskom solista iz drugih centara, naročito iz Osijeka, Zagreba i Beograda. Oni će biti nosioci repertoara Sarajevske opere u prvih pet do deset godina, a neki od njih i znatno duže. Tako je Milivoj Bačanović pjevao u Sarajevskoj operi od 1946. godine do 1971. ostvarivši uloge u 47 premijernih predstava).

U Narodnom pozorištu Sarajevo gostovale su operne kuće iz velikih opernih centara bivše Jugoslavije (Narodno pozorište Osijek, Hrvatsko narodno kazalište Zagreb, Narodno pozorište Beograd i Slovensko narodno gledališče Ljubljana) i iz inostranstva (Ansambl Operskih solista - Rim, Bečka opereta, Narodna opera iz Plovdiva i Opera iz Modene). U Sarajevskoj operi pjevali su i najpoznatiji svjetski operni pjevači Luciano Pavarotti, Mirella Freni i drugi. Veoma su značajna gostovanja ansambla Opere Narodnog pozorišta po unutrašnjosti Bosne i Hercegovine gdje je zabilježeno 406 gostovanja u 32 grada. Ostvareno je i 117 gostovanja u 11 današnjih država, odnosno u 36 gradova. Prema publikaciji Sarajevska opera 1946. - 2006., tokom 60 godina postojanja Sarajevske opere izvedeno je 180 premijernih predstava, računajući i obnove. Premijerno je izvedeno 108 opera i više koncerata sa arijama iz raznih opera. Od autora, Verdi je sa 27 premijera na prvom mjestu, slijedi Puccini sa21, Mozart sa 11, Donizeti sa10, Rossini sa 6, te Bizet, Gotovac, Mascagi i Smetana sa po 5 premijera. Prema nepotpunoj evidenciji, u Sarajevskoj operi na premijerama solisti su otpjevali 1686 uloga. Na premijerama je bilo angažirano ukupno 74 solista, 27 dirigenata, 11 koncert-majstora, 11 korepetitora, 43 režisera, 44 scenografa, 27 kostimografa, 11 koreografa i 33 glumca. U istom razdoblju u Sarajevu su gostovala 402 operna umjetnika.

Sarajevska opera do završetka Drugog svjetskog rata

Operni život u Sarajevu u prvim godinama rada Narodnog pozorišta uglavnom se svodio na izvođenje takozvanih komada s pjevanjem i na gostovanja opernih kuća iz Osijeka, Zagreba, Beograda, Ljubljane i Beča. Prema monografiji Narodno pozorište Sarajevo 1921.-1971. prva operna predstava u Narodnom pozorištu u Sarajevu bila je opera Porin (3.6.1922.) u izvedbi Opere iz Osijeka. Prva muzička djela u vlastitoj izvedbi u sarajevskom pozorištu bili su komadi s pjevanjem, jedna vrsta nacionalnog "Singspiela", a koji se u Bosni i Hercegovini intenzivno njegovao do početka Drugog svjetskog rata. Uprave sarajevskog Narodnog pozorišta davale su ovim komadima vidno mjesto u repertoaru, jer su oni privlačili publiku u većem broju nego dramska djela. Radi sudjelovanja u izvođenju muzike osnovan je već u sezoni 1921. - 1922. godine pozorišni orkestar, pa iako skromnih mogućnosti, to je ipak bio prvi veći instrumentalni sastav koji je djelovao u Sarajevu na profesionalnoj osnovi. U početku su izvođeni komadi s pjevanjem poznati po uspjesima postignutim u drugim centrima, naročito Beogradu.

Već u sezoni 1922.- 1923., kada je za kapelnika postavljen František Franjo Matějovský u repertoar su počela da se uvode i djela sa lokalnom tematikom. On je prvi komponovao komade s pjevanjem iz bosanskohercegovačkog života, a među njima se naročito isticala Aiša od Svetozara Ćorovića koja se od premijere 1923. pa do ratnih godina stalno nalazila na repertoaru. Osnovan je i profesionalni hor, u početku sa svega osamnaest članova, ali njihovo sudjelovanje je bilo neophodno u raznim muzičko-scenskim i dramskim komadima. Kasnije je muziku za komade s pjevanjem za sarajevsko Narodno pozorište pisao Beluš Jungić, njegov dugogodišnji kapelnik i istaknuta ličnost muzičkog života Sarajeva između dva rata. Jungićeva muzika za Almasu na tekst Jovana Palavestre predstavlja prvi komad s pjevanjem jednog bosanskohercegovačkog autora. Osnivanje operete u sezoni 1923. - 1924., imalo je svoj značaj za razvoj muzičkog života u Sarajevu. Uprava pozorišta željela je da sa ovim muzičko-scenskim žanrom privuče što veći broj publike rješavajući time i svoje teško finansijsko stanje. Broj operetskih premijera je rastao iz sezone u sezonu. Pred kraj Drugog svjetskog rata došlo je u sarajevskom Narodnom pozorištu do još jednog pokušaja da se opere izvode oslanjajući se na vlastite snage. U oktobru 1944. godine prikazana je Verdijeva La Traviata, a u januaru 1945. godine Puccinijeva Madame Butterfly. To je bio ujedno završetak ovog historijskog perioda Sarajevske opere.

Sarajevska opera do 1992. godine

Osnivanje Opere u Sarajevu vezuje se za djelovanje Centralne pozorišne grupe Bosne i Hercegovine (CPG) koja je u okviru NOVJ osnovana u Sanici sredinom 1944. godine iz redova talentovanih boraca jedinica Narodnooslobodilačke vojske koje su djelovale na teritoriji BiH sa zadatkom da "širi revolucionarnu misao i kulturu umjetničkom riječi i pjesmom". Idejni program i politika grupe formirali su se u političkom aktivu u kojem je pored ostalog bila redakcija Oslobođenja i umjetnički rukovodioci grupe. Najodgovorniji članovi toga aktiva bili su Nika Milićević, Skender Kulenović, Eli Finci, a povremeno i Avdo Humo. Od članova Pozorišne grupe u radu aktiva su sudjelovali Vera Crvenčanin, Ljudevit Crnobori i Nikola Žanetić. Cilj djelovanja CPG bio je da se poslije oslobođenja, koje je već bilo na pomolu, od Sarajeva stvori kulturni centar sličan Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, s najvišim školskim i umjetničkim ustanovama među kojima je i Opera.

CPG dolazi u oslobođeno Sarajevo 9. 4. 1945. godine i useljava se u zgradu pozorišta. U svom sastavu je imala dramsku sekciju u kojoj je u prvo vrijeme režirao Ljudevit Crnobori, ali dramaturške analize i repertoarsku politiku, kako grupe tako i budućeg ansambla u Sarajevu, vodili su Nika Milićević, Skender Kulenović i Nikola Žanetić (odgovoran za muziku). Oni su već u Jajcu stvorenom koncepcijom preuzeli odgovornost organiziranja novog pozorišta u Sarajevu. Pored dramske, u CPG bila je muzička sekcija s tri dirigenta: Nikolom Žanetićem, Milanom Prebandom i Janom Slabym, mješoviti hor od preko četrdeset članova, mali orkestar i "baletska sekcija", zapravo folklorna, kojom je rukovodila Vera Crvenčanin.

Službeni datum početka rada Sarajevske opere smatra se 9. 11. 1946. godine kada je u Sarajevu održana premijera opere Prodana nevjesta B. Smetane iako je prva izvedba opere bila 1. 3. 1946., jednočinka opera U zdencu Vilema Blodeka s dirigentom Konstantinom Bernhardom. Prvi ansambl solista sarajevske Opere popunjen je dijelom pjevačima iz hora Narodnog pozorišta Sarajevo, ali ipak većim dijelom dolaskom solista iz drugih centara, naročito iz Osijeka, Zagreba i Beograda. Navedeni solisti bit će nosioci repertoara Sarajevske opere u prvih pet do deset godina, a neki od njih i znatno duže. Prvi direktor Opere bio je Cvjetko Rihtman i to od 1946. do 1947. Vršilac dužnosti direktora Opere u periodu od maja 1947. do septembra 1948. bio je Nika Milićević (ujedno i upravnik pozorišta), a ovu dužnost su obavljali i Rudolf Ertl i Dragutin Fijala. Tihomir Mirić će funkciju direktora Opere obavljati sve do 31. 12. 1973.

Prvi dirigenti Sarajevske opere bili su Konstantin Bernhard (dirigovao od 1946. do 1949., a nakon toga odlazi u Švicarsku), Ivan Štajcer (dirigovao od 1948. do 1974.), Mladen Pozajić (dirigovao od 1948. do 1964.), Boris Papandopulo (dirigovao od 1950. do 1952.) i Radivoje Spasić (dirigovao od 1955. do 1965.). Povremeno je dirigovao i Mladen Stahuljak koji je inače bio angažovan kao dirigent hora (djelovao u Sarajevskoj operi od 1954. do 1970.). U prvoj opernoj sezoni (1946. - 1947.) predstave je režirao Rudolf Ertl. U naredne četiri sezone opere režiraju isključivo gostujući reditelji. Od 1951. do 1971. predstave je uglavnom režirao Jurislav Korenić. Od 1956. počinje režirati Drago Fišer koji će biti reditelj najvećeg dijela predstava sve do 1992. godine. Scenografiju je u prvoj opernoj sezoni (1946. - 1947.) postavio poznati sarajevski slikar Roman Petrović. U slijedećoj sezoni scenografije je radio Vladimir Žedrinski, a u narednih pet sezona scenografije su djelo gostujućih scenografa. Od sezone 1952. scenografiju počinju raditi Veselin Badrov i Strahinja Petrović. Ova dva umjetnika bit će autori najvećeg dijela scenografija sve do 1980-ih godina.

Sarajevska opera od 1992. do danas

U proljeće 1992. godine slijedi prekid prouzrokovan ratom, koji će trajati sve do proljeća 1996. godine. U zgradu Narodnog pozorišta moglo se ući tek početkom 1994. godine, pa se počelo sa konkretnim izvođenjima arija i dueta uz klavirsku pratnju, poslije uz suradnju orkestra, pa sve do prvih premijera. Prva premijera nakon rata bila je 19. 4. 1996. kada je izvedena Mozartova opera Bastien i Bastiena. Ipak obnovljena Opera službeno je počela s radom 19. 5. 1996. premijerom opere Služavka gospodarica italijanskog kompozitora Giovannija Battiste Pergolesija. U narednim sezonama Sarajevska opera počinje s obnovom repertoara. Od sezone 1996/97. na programu je najmanje jedna premijera tako da su premijerno izvedene: u sezoni 1996/97. Tosca i koncert Requiem; u sezoni 1997/98. koncert Stabat mater i Trubadur; 1998/99. Cavalleria rusticana; 1999/00. Hasanaginica i Vesela udovica; 2000/01. Bal pod maskama; 2001/02. Tosca; 2002/03. Kneginja čardaša i Aska i vuk; 2003/04 Figarova ženidba, Koncert - Verdi, Nabucco i Ero s onoga svijeta; 2004/05. Srebreničanke, koncert Muzika na vodi, Tosca i Seviljski berberin; 2005/06. Šišmiš i Nikola Šubić Zrinjski.

Održane su tri praizvedbe bosanskohercegovačkih autora: Horozićevih opera Hasanaginica (18.3.2000.) i Aska i vuk (2.3.2003.), te Čavlovićeva Srebreničanke (15.10.2004.). Nosioci repertoara bili su prvaci Sarajevske opere Amila Bakšić, Ivica Šarić i Margit Tomik. Pored njih u ovom periodu kao solisti nastupali su Dušan Bugarin, Denis Isaković, Adema Pljevljak, Mladen Urlić, Mirza Alijagić, Sanela Redžepagić, Abdulah Beganović i Lejla Jusić. U ovom periodu solistički ansambl nije bio kompletiran pa su angažirani i poznati gostujući operni pjevači: Krunoslav Cigoj, Valentin Enčev, Sandra Bagarić i drugi. U periodu od 1996. do 2006. dirigenti su bili Stefano Pellegrino, Teodor Romanić, Darjana Blaće, Ognjen Bomoštar, Tomislav Fačini, Miroslav Homen, Julio Marić, Emir Nuhanović, Josip Šego, Vjekoslav Šutej, Mladen Tarbuk, Petr Vandilovski i Dario Vučić. U ovom periodu najviše predstava režirali su Krunoslav Cigoj (8 premijera), Ozren Prohić (5 premijera) i Dušan Bugarin (3 premijere). Pored njih režiseri su bili: Gojko Bjelac, Sulejman Kupusović, Dino Mustafić, Petar Selem, Vlado Štefančić i Giampaolo Zennaro. Prva poslijeratna direktorica Opere bila je Paša Gackić (od 15. 7. 1995. do 1999.), a nakon nje direktor Opere postaje Ivica Šarić (od 1999. do 2003.). Nakon 2003. ova funkcija dobila je naziv Umjetnički voditelj Opere pa su tu funkciju obavljali Dževad Šabanagić (od 2003. do 2006.) i Amila Bakšić od 2006. do danas.