Samoubistvo

Mentalni poremećaji (uključujući depresiju, bipolarni poremećaj, šizofreniju, poremećaje ličnosti, anksiozne poremećaje), fizički poremećaji (kao što je sindrom hroničnog umora) i zloupotreba supstanci (uključujući alkoholizam i upotrebu i odvikavanje od benzodiazepina) su faktori rizika. Neka samoubistva su impulzivna djela zbog stresa (kao što su finansijske ili akademske poteškoće), problema u vezi (kao što su raskidi ili razvodi) ili uznemiravanja i maltretiranja. Oni koji su ranije pokušali samoubistvo su pod većim rizikom za buduće pokušaje. Učinkoviti napori na prevenciji samoubistva uključuju ograničavanje pristupa metodama samoubistva kao što su vatreno oružje, droga i otrovi; liječenje mentalnih poremećaja i zloupotrebe supstanci; pažljivo medijsko izvještavanje o samoubistvu; i poboljšanje ekonomskih uslova.

Najčešći metod samoubistva razlikuje se od zemlje do zemlje i djelimično je povezan sa dostupnošću efikasnih sredstava. Uobičajene metode samoubistva uključuju vješanje, trovanje pesticidima i vatreno oružje. Samoubistva su rezultirala sa 828.000 smrtnih slučajeva širom svijeta u 2015. godini, što je povećanje u odnosu na 712.000 smrtnih slučajeva 1990. godine. Ovo samoubistvo čini 10. vodećim uzrokom smrti u svijetu.

Otprilike 1,5% svih smrtnih slučajeva u svijetu je samoubistvo. U datoj godini, to je otprilike 12 na 100.000 ljudi. Stope samoubistava su generalno veće među muškarcima nego ženama, i kreću se od 1,5 puta više u zemljama u razvoju do 3,5 puta više u razvijenom svijetu. Samoubistvo je općenito najčešće među osobama starijim od 70 godina; međutim, u određenim zemljama, osobe između 15 i 30 godina su u najvećem riziku. Evropa je imala najveću stopu samoubistava po regionima 2015. godine. Procjenjuje se da se svake godine dogodi 10 do 20 miliona nefatalnih pokušaja samoubistva. Pokušaji samoubistva koji nisu fatalni mogu dovesti do ozljeda i dugotrajnih invaliditeta. U zapadnom svijetu, pokušaji su češći među mladim ljudima i ženama.

Litvanija je na prvom mjestu po broju samoubistava muškaraca (nakon nje su Rusija, Letonija, Estonija i Bjelorusija), a što se tiče žena na prvom mjestu je Šri Lanka (zatim Mađarska, Estonija, Letonija i Litvanija). Najnižu stopu samoubistava (na 100.000 osoba) u svijetu imaju Grčka (6), Italija (10), Malta (7).

Najviše se samoubistava učini na proljeće, a najkritičniji su april, maj i juni.

U svijetu se svakih 40 sekundi dogodi samoubistvo, godišnje u prosjeku milion ljudi i to najčešće muškarci u šezdesetim godinama iako je zabilježen i porast samoubistava među mlađim muškarcima u dobi od 15 do 29 godina.

• Tinejdžersko samoubistvo
• Eutanazija
• Pojedinačna, dvojna, višestruka (masovna) samoubistva
• Ritualna samoubistva
• Samoubistvo pod uticajem nekog kulta
• Samoubistvo prema metodi, mjestu i vremenu
• Smišljena i afektna samoubistva
• Naprasna i polagana samoubistva

• Osobe koje pričaju o samoubistvu neće ga i počiniti.

Osobe koje pokušaju, ili počine samoubistvo prethodno jasno pričaju o tome, ili iskazuju želju da budu mrtve i pričaju o smrti.

• Samoubistvo se događa iznenada i bez najave.

Suicidalne osobe obično daju jasne znakove o svojim namjerama, ali nažalost ostaju neprepoznati.

• Većina osoba sklonih samoubistvu je psihički bolesna.

Iako su suicidalne osobe duboko nesretne i trpe neizdrživu patnju, nisu nužno i psihički bolesne.

• Samoubistvo je uglavnom karakteristično za bogatije ili siromašne.

Samoubistvo je zastupljeno proporcionalno, unutar svih razina i grupa zajednice.

• Suicidalne osobe bez dvoumljenja žele umrijeti.

Većina suicidalnih osoba je neodlučna hoće li nastaviti živjeti ili ne (što prevenciju čini mogućom) i zapravo potajno žele da ih se "spasi".

• Razgovaranje o samoubistvu potiče na njegovo izvršenje.

Potpuno suprotno. Razgovor o samoubistvu znači brigu za probleme određenog pojedinca, pokušaj pružanja pomoći i uklanjanje suicidalnih misli.

• Neuspjeli pokušaj samoubistva ne treba uzimati za ozbiljno.

Četiri od pet osoba pokušalo je samoubistvo bar jednom prije toga. Neuspjeli pokušaj samoubistva treba uzeti vrlo ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti pomoć, jer takve osobe najčešće pokušavaju dok ne uspiju.

• Kada mlada osoba priča o tome kako će se ubiti to zapravo znači da samo želi privući pažnju.

To je poziv za pomoć koju treba pružiti mladoj osobi (osobito tinejdžeru).

• Kada mlada osoba izvrši samoubistvo to je obično plod impulsivnog ponašanja.

Za većinu mladih ljudi koji su pokušali ili izvršili samoubistvo utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljali o tome i u svojim razgovorima spominjali moguće načine samoubistva.

Kod osobe koja je sklona počiniti samoubistvo otkriveno je da u mozgu ima manje neurona u dijelu mozga koji se nalazi iznad očiju, a i pokazuje se manjak transportera za serotonin. Neuroni jednog dijela mozga imaju više enzima koji prave serotonin i pokušavaju ga nadoknaditi. Serotonin je neurotransmiter koji djeluje na ćelije koje reguliraju spavanje, pamćenje, impulsivno ponašanje i oni s manjkom serotonina skloniji su depresiji, naglim odlukama i teže se suočavaju s problematičnim situacijama.

Emocionalne promjene poput smrti partnera, raskida veze ili gubitka imovine su vrlo stresne situacije i ukoliko osoba smatra da je problem prevelik da bi ga se riješilo stvara se beznađe, koje ako predugo potraje doprinosi razvijanju suicidalnih misli i ponašanja. Iznenadne promjene u ponašanju također su znaci upozorenja, jer većina ljudi želi imati kontrolu nad onim što čine, a ukoliko to ne mogu i takvo stanje potraje nastaje kriza. Može se javiti i najprije želja za samoozljeđivanjem, nebrigom za zdravlje, ukoliko se osoba izolira, ili najednom pronađe prijatelje koji imaju inače drugačije standarde od nje same. Dugoročno stanja poput tuge, apatije, beznađa (su prisutne kod 65% samoubica), nesanice, promjene raspoloženja, strahovi, prehrambeni poremećaji i razni oblici anksioznosti (prisutni kod 30% samoubica) potiču suicidalne misli, kao i dijagnosticirane teške, neizlječive ili smrtonosne bolesti. Neprimjerene reakcije okoline prema samoubicama, kod onih koji imaju suicidalne primisli samo stvaraju osjećaj da se zapravo nemaju kome obratiti niti na koga osloniti. U svakom slučaju samoubica je trpio neizdrživu bol, patnju, bila ona duševna ili tjelesna. Depresija uzrokuje snažnu, nepopustljivu i dugotrajnu bol, koja gura pogođenu osobu prema bilo čemu što bi tu bol moglo ukloniti, a ponekad kada se ne otvori niti jedan drugi mogući izlaz, jedino preostaje put u smrt.

Depresivna osoba svakodnevno i cijeli dan osjeća tešku tjeskobu, strah, tugu, koji mogu potrajati, danima, mjesecima, pa i godinama. Duševna bol je medicinski dokaziva i depresivnoj osobi ne pomaže snaga volje i dobre želje. Depresija je biološka bolest koja se mora liječiti medicinskim metodama. Najgore metode samoliječenja depresije su uz pomoć alkohola ili droga.