Migracija

Kretanje može biti na velikim daljinama i iz jedne države u drugu, a moguća je i unutrašnja migracija; ovo je dominantan oblik migracije na globalnom nivou. Ljudi mogu migrirati kao pojedinci, u porodičnim ili u velikim grupama. Postoje četiri glavna oblika migracije: invazija, osvajanje, kolonizacija i imigracija.

Osoba koja se iseli iz svog doma zbog prisilnog raseljavanja (poput prirodne katastrofe ili građanskog poremećaja) može se opisati kao raseljena osoba ili, ako ostane u matičnoj državi, interno raseljena osoba. Osoba koja traži utočište u drugoj državi može, ako je razlog odlaska iz matične države politički, vjerski ili neki drugi oblik progona, podnijeti službenu molbu toj državi u kojoj se traži utočište, a zatim se obično opisuje kao tražitelj azila. Ako ova aplikacija bude uspješna, pravni status ove osobe postaje status izbjeglice.

U savremenom dobu, upravljanje migracijama je bilo usko povezano sa državnim suverenitetom. Države zadržavaju moć odlučivanja o ulasku i boravku nedržavljana, jer migracija izravno utječe na neke od ključnih elemenata države. Bilateralni i multilateralni aranžmani su obilježja upravljanja migracijama, a postoji nekoliko globalnih aranžmana u obliku međunarodnih ugovora u kojima su države postigle sporazum o primjeni ljudskih prava i srodnim odgovornostima država u određenim područjima.

Uzroci migracija mogu biti:

a) prirodni – epidemije, vremenske nepogode, katastrofe,...
b) društveni – ratovi, politička nestabilnost, vjerska netrepeljivost,...
c) ekonomski – glad, siromaštvo, težnja za boljim uslovima života..

Posljedica migracija jeste prvenstveno promjena u prostornom razmještaju stanovništva, odnosno gomilanje stanovništva u gradovima i industrijskim područjima, dok na drugoj strani sela gube stanovništvo.

Vrste migracija:

1. unutrašnje i vanjske
2. konačne i privremene
3. dobrovoljne i prisilne
4. ekonomske i neekonomske