Izabela I, Kraljica Kastilje

april 1451 - 26. novembar 1504) vladala je kao kraljica Kastilje i Leona, te brakom bila kraljica Aragonije, Valencije, Napulja i Majorke. Udajom za budućeg aragonskog kralja Ferdinanda II položila je temelje za kasnije ujedinjenje Španije. Zbog njihovih nastojanja da prošire kršćanstvo, papa Aleksandar VI proglasio je Izabelu i Ferdinanda katoličkim kraljevima, pa je Izabela stoga bila poznata i kao Izabela Katolička.

Izabela I
Kraljica Kastilje i Leona
Vladavina	11. decembar 1474 – 26. novembar 1504 (s Ferdinandom V)
Prethodnik	Henrik IV
Nasljednik	Ivana
Kraljica Aragonije, Valencije, Majorke i Napulja (kao supruga Ferdinanda II)
Supružnik	Ferdinand II, kralj Aragonije
Djeca	Izabela, princeza od Asturije Ivan, princ od Asturije Ivana, kraljica Kastilje Marija Aragonska Katarina Aragonska
Dinastija	Trastámara
Otac	Ivan II, kralj Kastilje
Majka	Izabela Portugalska
Rođenje	22. april 1451.
Smrt	26. novembar 1504.

Za vrijeme njene vladavine Inkvizicija prerasta u moćnu instituciju čije su glavne žrtve bili Jevreji. Zajedno s Jevrejima, iz Španije su nakon rekonkviste protjerani i muslimani.

Izabela je rođena u palači Madrigal de las Altas Torres 22. aprila 1451. godine. Bila je kćerka kastiljskog kralja Ivana II i njegove druge supruge, Izabele Portugalske. U trenutku njenog rođenja kastiljski prestolonasljednik je bio njen 26-godišnji polubrat Henrik, oženjeni princ od kojeg se očekivalo da dobije djecu. I pored toga je njen otac naglasio njeno pravo na krunu objavivši njeno rođenje kao rođenje infanta, titule rezervisane za sina monarha. Međutim, kada se tri godine kasnije rodio Izabelin brat Alfons, "infant" Izabela je postala infanta.

Godine 1454. umro je kralj Ivan II, a krunu je naslijedio Izabelin polubrat, kralj Henrik IV. Izabela je tako ponovo zauzela drugo mjesto u nizu nasljednika, ovaj put iza mlađeg brata, pošto Henrik još uvijek nije imao djece. Izabela se s majkom i bratom preselila iz kraljevskog dvora u Arévalo. Izabelina majka je bila neobična po tom što se, bez obzira na svoj status, lično brinula o svojoj djeci, učila ih čitanju, pisanju i religiji. Međutim, ubrzo je izgubila razum, što je snažno utjecalo na infantu Izabelu. Infanta Izabela nije dobila humanističko niti bilo kakvo formalno obrazovanje kao što njena braća jesu.

Izabela i Alfons su se vratili na dvor nakon što je Henrikova žena Ivana 1462. godine rodila kćerku Ivanu, kako bi tu dobili bolje obrazovanje. Vrlo je vjerovatno da su vraćeni na dvor kako bi ih Henrik mogao lakše kontrolirati i ne dozvoliti da se pobunjeni plemići oslone na njih. Henrik je bio izuzetno nepopularan kralj čiju su vladavinu nezadovoljni plemići zagorčavali tvrdnjama da on nije sin kralja Ivana II, a kasnije još ozbiljnije tvrdnjama da Ivana nije njegova kćerka.

 

Pod pritiskom istih plemića, kralj je proglasio Alfonsa svojim nasljednikom, pod uvjetom da oženi princezu Ivanu. Međutim, nekoliko dana kasnije, Henrik se predomislio. Plemići su se zbog te promjene odluke sukobili s njim i Alfonsa proglasili zakonitim kraljem. Godine 1468. kasnije umro je četrnaestogodišnji Alfons, ostavljajući Izabelu kao jedinu preostalu nadu pobunjenim plemićima. Ona se, međutim, ne pridružuje njima, već priznaje Henrika IV za svog zakonitog kralja, a on nju zauzvrat priznaje za svoju zakonitu nasljednicu, zanemarujući pritom Ivanu koju su mnogi nazivali vanbračnim djetetom Henrikove supruge.

Izabelina odluka da ne pokuša zbaciti brata s prijestolja i preuzeti krunu za vrijeme njegovog života se tumačila na različite načine. Neki hroničari su je pripisivali tumačenju Alfonsove prerane smrti kao Božijim neodobravanjem pobune protiv kralja, dok su drugi vjerovali da je mudra infanta željela izbjeći bespotrebni rat. Dvije sedmice nakon Alfonsove smrti Izabela se potpisiva kao "milošću Božijom, princeza i zakonita nasljednica ovih kraljevina, Kastilje i Leona" - odnosno kao nasljednica kralja Henrika, a ne kao nasljednica njegovog rivala.

Iako je uvjeravao svoju suprugu da ne namjerava razbaštiniti princezu Ivanu, Henrik se u septembru 1468. sastao s Izabelom i pobunjenicima, te potpisao dokument kojim je priznaje kao svoju prijestolonasljednicu pod uvjetom da je ima pravo udati po svojoj želji, da je on ne može prisiliti na brak i da ona ne može stupiti u brak bez njegovog dopuštenja. Taj dokument uopće nije spominjao princezu Ivanu, ali je njime negiran Ivanin status kraljeve kćerke.

Pitanje udaje

 

Henrik je želio udati Izabelu po svom planu i tako riješiti sukobe. Predložio je brak između Izabele i engleskog kralja Eduarda IV, nadajući se da će tako steći podršku Engleske, ali Eduard je odbio ponudu. Obratio se i portugalskom kralju Alfonsu V, bratu svoje supruge (koji će kasnije oženiti princezu Ivanu). Kako bi spriječili alijansu s Portugalom i Henrikovu namjeru da neutralizira Izabelu udajom za njemu odgovarajućeg vladara, pobunjenici su Henriku predložili da Izabelu uda za njihovog vođu, Pedra Giróna, što je Henrik prihvatio bez obzira na Izabelino negodovanje.

Na njenu sreću, Girón je umro na putu ka vjenčanju. Ponovo se pojavila mogućnost njene udaje za portugalskog kralja, zatim za Rikarda, brata engleskog kralja, i Karla, brata francuskog kralja Luja XI. Svaki od ovih brakova bi značio Izabelin odlazak iz Kastilje i na taj način bi ugrozio njene šanse da preuzme krunu.

Godine 1469. Izabela je uzela stvar u svoje ruke i izabrala sicilijanskog kralja Ferdinanda II, nasljednika aragonskog prijestolja. Ferdinand je pripadao istoj dinastiji kao i Izabela, te su bili rođaci u drugom koljenu. Zatražila je dozvolu od polubrata, ali se bez obzira na odsustvo njegove dozvole udala za Ferdinanda 18. oktobra 1469. godine u Valladolidu. Njihov bračni ugovor je bio pažljivo sastavljen kako bi se osiguralo Izabelinu pravo na vlast; Ferdinand je bio primoran doseliti se u Kastilju, tražiti dozvolu prije napuštanja Kastilje (pogotovo ukoliko vodi sa sobom bilo koje dijete koje bi mogli imati), ne uplitati se u vladu bez Izabelinog dopuštenja i obećati joj vojnu podršku.

Izabela je rodila njihovo prvo dijete, istoimenu infantu Izabelu, u oktobru 1470. godine. Istog mjeseca stigao je Henrikov odgovor na brak sklopljen bez njegove dozvole. Izjavio je da je zbog kršenja njihovog sporazuma nova kraljica Sicilije prestala biti prijestolonasljednica, te je svojom kćerkom i prvom u nasljednom nizu ponovo proglasio Ivanu. Uprkos tome, pitanje nasljedstva je ostalo neriješeno u trenutku Henrikove smrti 11. decembra 1474. godine.

 

Glavna grana dinastije
Trastámara

Henrik II    Ivan I    Eleonora, kraljica Navare Ivan I    Henrik III    Ferdinand I Henrik III    Ivan II    Marija, kraljica Aragona Ivan II    Henrik IV    Izabela I    Alfons, princ od Asturije Henrik IV    Ivana, kraljica Portugala Izabela I i Ferdinand V    Izabela, kraljica Portugala    Ivan, princ od Asturije    Ivana    Marija, kraljica Portugala    Katarina, kraljica Engleske Ivana

Borba za prijestolje

Izabela je reagovala brzo nakon Henrikove smrti. Proglasila je sebe i svoga supruga kraljicom i kraljem, te je odmah počela preuređivati dvor i mijenjati činovnike. Dva dana nakon Henrikove smrti Izabela je iznenadila hroničare impresivnom crkvenom ceremonijom koju su do tada provodili samo kraljevi, iako su i Kastilja i Leon imali ženske vladare i prije Izabele I (Uraku i Berengariju). Ferdinand je u tom trenutku boravio u Aragoniji, te je i sam bio iznenađen potezom koji je njegova supruga napravila bez njega.

Kako srednjevjekovno društvo i plemstvo nije priznavalo udatu ženu samu na čelu kraljevstva, njen suprug je mjesec dana po njenom dolasku na prijestolje proglašen njenim iure uxoris savladarem kao Ferdinand V. Izabela je ipak ostala vrhovni monarh, a Ferdinand je morao popustiti i složiti se da, u slučaju njene smrti, kruna ne ostane njemu, već da je naslijedi njihova kćerka Izabela. Ovu de facto ravnopravnost oslikava i njihov zajednički moto - "Tanto monta, monta tanto — Isabel como Fernando", što znači "koliko vrijedi jedno, toliko vrijedi i drugo - Izabela i Ferdinand".

Međutim, mladi kraljevski par se još uvijek morao nositi sa pristalicama Izabeline bratične. Portugalski kralj Alfons V prešao je granicu priznavši svoju dvanaestogodišnju sestričnu Ivanu, kojom se oženio, kao zakonitu nasljednicu Henrika IV i kraljicu Kastilje. U početku je Ferdinand gubio bitke s portugalskim kraljem, ali je Ferdinandova vojska, s njim na čelu, potukla Alfonsovu 1476. godine. Sljedeće godine Alfons se s Ivanom vratio u Portugal, a 1478. se sreća osmjehnula Izabeli u vidu rođenja sina, Ivana. Iste godine papa je na Izabelin zahtjev poništio brak Alfonsa i Ivane, navodeći njihovo preblisko srodstvo. Ivana je bila prisiljena zarediti se i tako se odreći krune.

Osnivanje španske imperije

 

Godine 1479. umire Ferdinandov otac, pa Ferdinand i Izabela postaju kralj i kraljica Aragona. Godine 1480. su, pod nadzorom kraljevskog para, pet kraljevskih savjeta i 34 predstavnika naroda sastavili kodeks zakona, temelj budućeg kraljevstva Španije. Kao dio ove reforme i pokušaja da se ujedine kraljevstva, Ferdinand i Izabela su tražili od Pape da odobri inkviziciju, na što papa pristaje.

Godina 1492. je bila veoma važna za Izabelu. Nakon nekoliko godina ratovanja i uzimanja djelića po djelića teritorija osvojila je Granadu i time završila rekonkvistu, istjerala preostale Jevreje, a njenim odobrenjem Kristofor Kolumbo kreće na svoju ekspediciju. Prije nego je konačno odobrila ovu ekspediciju, Izabela I je Kolumba odbila tri puta. Godinu dana poslije Kolumbo kraljici iz Amerike donosi zlato, robove i osvojenu teritoriju. Ovim otkrićem je započelo zlatno doba za Španiju, doba eksplatacije i kolonizacije.

Persekucija Jevreja i muslimana

Odobravanjem inkvizicije u Španiji, Katolički kraljevi su započeli "vjersko čišćenje". Izabela se protivila grubom kažnjivanju Jevreja što se tiče ekonomije, ali ne i Ferdinand. Približno 200,000 Jevreja napustilo je Španiju 31. marta 1492. godine. Ostali su se preobratili na kršćanstvo, samo da bi ih i dalje progonila Inkvizicija. Iako su sve džamije bile pretvorene u crkve, preostalim muslimanima u Granadi je bila zagarantovana neka vrsta vjerske slobode. Na njih se, međutim, vršio veliki pritisak, te su i oni na kraju bili protjerani 1502. godine.

 

Izabela je umrla 26. novembra 1504. godine u Medini del Campo, još prije zavade njenog muža i zeta Filipa. Kako je nadživjela svoju najstariju kćerku i njenog sina Mihaela, te svog sina Ivana, nasljednica u trenutku njene smrti bila je njena mentalno nestabilna druga kćerka, Ivana. Izabela je sahranjena u Granadi, zajedno s mužem, kćerkom Ivanom, Ivaninim mužem Filipom i unukom Mihaelom. Muzej nedaleko od mauzoleja čuva njenu krunu i žezlo.

Izabela se za života pobrinula da njena djeca uspješnim brakovima uđu u sve evropske dvorove. Tako je su njene kćeri, Izabela i Marija, obje postale supruge portugalska kralja Manuela I. Njen sin Ivan je oženio Margaretu Austrijsku, no njegova smrt je pokvarila Izabeline planove. Međutim, Izabelina daleko najpoznatija kćerka je bila infanta Katarina, prva supruga engleskog kralja Henrika VIII.

Katolici iz raznih zemalja pokušavali su tokom vijekova Izabeli priskrbiti titulu sveca. Kao razlog su navodili njeno zauzimanje za siromahe i američke domoroce, a pripisivana su joj bila i razna čuda. Jevreji i sljedbenici Teologije oslobođenja su se usprotivili njihovim namjerama zbog njenog aktivnog učestvovanja u protjerivanju Semita. Papa Pavao VI otvorio je mogućnost beatifikacije, što je u budućnosti može dovesti i do statusa sveca.

Tokom života, Izabela I je koristila više grbova.

•  
  Grb Izabele kao princeze od Asturije (1468-1470)
•  
  Grb Izabele I kao kraljice Kastilje i Leona
•  
  Grb Katoličkih kraljeva (1475-1492)
•  
  Grb Katoličkih kraljeva nakon osvajanja Granade