Eneida

Aeneis) jest latinska epska pjesma koju je napisao rimski pisac Vergilije tokom posljednjih deset godina svog života, od 29. do 19. godine p. n. e., nakon što se Oktavijan August poslije bitke kod Akcija (31. p. n. e.) konačno učvrstio kao samovladar rimske države. Osnovna svrha epa je da proslavi porijeklo i razvitak Rimskog carstva te dostignuća kako Rima tako i samog Augusta. Osnovna ideja epa jeste legenda o Eneji, trojanskom junaku koji je preživio osvajanje i pustošenje Troje te je, nakon dugih lutanja, u italskoj pokrajini Laziju osnovao trojansko naselje Lavinij, nazvano po njegovoj italskoj supruzi Laviniji. Time je Eneja, preko svog sina Jula predak roda Julijevaca, osnivač grada Albe Longe, a u krajnjoj liniji i samog grada Rima.

Ep se sastoji od dvanaest knjiga i ima ukupno 9.896 heksametara. Najvažniji Vergilijev uzor bio je Homer. Od Ilijade i Odiseje, Eneida je zavisna i u sadržaju i u kompoziciji. Prvih šest pjevanja Eneide, u kojim se opisuju Enejina lutanja, odgovaraju sadržaju Odiseje, a drugih šest pjevanja, gdje se opisuju bojevi u Laziju, odgovaraju sadržaju Ilijade. Od Homera uzeo je Vergilije i ideju da otpočne sa posljednjim događajem iz Enejinih lutanja, a da prethodne događaje naknadno ispriča kao epizodu (u Odiseji se tako na dvoru feačkoga kralja Alkinoja pripovijedaju Odisejeva lutanja). Šesta pjesma Eneide, silazak u podzemni svijet, odgovara XI knjizi Odiseje, gdje Odisej silazi u Had. I u Eneidi postoje igre na Anhizovom grobu (kojim odgovaraju posmrtne igre u čast Patrokla u Ilijadi), zatim opis Enejinog štita (kojem odgovara opis Ahilejevog štita u Ilijadi) itd. U izrazu i stilskim figurama također se Vergilije dosta ugledao na Homera.

Vergilija je smrt prekinula u radu na ovom epu; da je pjesma ostala nedovršena dokazuje nekih 60 nepotpunih heksametara koji se nalaze raštrkani po cijelom epu i koje je pjesnik sigurno namjeravao popraviti. S druge strane, malo je vjerovatno da je pjesnik namjeravao dodavati pjesmi bilo šta, što bi suštinski promijenilo, produžilo ili skratilo sadržaj spjeva. Eneidu su za objavljivanje nakon pjesnikove smrti pripremili njegovi prijatelji Varije Ruf i Plocije Tuka.

 

Knjiga I

Eneja, koji već sedam godina nakon pada Troje putuje ka Laziju u Italiji, upravo napušta Siciliju. Boginja Junona, neprijateljica Trojanaca i zaštitnica Kartagine (za koju zna da joj je suđeno da jednog dana bude uništena od strane naroda trojanskog porijekla), naređuje bogu vjetrova Eolu da pošalje oluju na Enejine brodove. Tada stradaju neki od brodova, ali bog Neptun umiruje oluju, te Eneja s preostalim brodovima pristaje na obalu Afrike. Trojance srdačno prima Didona, kraljica tek osnovane Kartage. Didona je nedavno pobjegla iz grada Tira, gdje je kralj Pigmalion ubio svog brata i Didoninog supruga Siheja. Boginja Venera, Enejina majka, plašeći se i Junone i Tirijaca, udesi da se Diodona zaljubi u Eneju.

Knjiga II

Na Didoninu molbu, Eneja priča o propasti Troje i događajima koji su uslijedili nakon pada: o gradnji trojanskog konja i Sinonovom lukavstvu, o Laokontovoj smrti, paljenju grada, očajničkom ali neuspješnom otporu Trojanaca, Prijamovoj pogibiji i Enejinom vlastitom bjekstvu na Venerin podsticaj. Priča o tome kako je svog oca Anhiza na ramenima iznio iz grada, svog sina Askanija (Jula) uzeo za ruku, kako je izgubio svoju ženu Kreuzu koja ih je slijedila, te kako mu je njen duh otkrio sudbinu koja mu je namijenjena.

Knjiga III

Eneja nastavlja svoje pričanje. On i njegovi drugovi koji su s njim izašli iz Troje grade brodove i isplovljavaju. Pristaju u Trakiji, ali odlaze nakon što je Eneja tamo pronašao grob svog ubijenog rođaka Polidora i čuo njegov glas. Zatim otplove na ostrvo Delos, gdje im u Apolonovom proročištu govore kako trebaju tražiti zemlju koja je prva iznedrila trojanski narod. Oni pogrešno zaključe da je to Kreta, te pristanu na tom ostrvu, ali odatle pobjegnu zbog neke kuge koja izbije na ostrvu. Eneja sad shvati da treba da plove ka Italiji. Na svom putu ka Italiji oni pristanu na ostrvo na kome su živele Harpije te ih napadnu. Harpija Kelena im proriče da neće osnovati nikakav grad sve dok ne budu tako izgladneli da moraju "jesti svoje stolove" (v. dalje Knjiga VII). U gradu Butrotu u Haoniji sretnu Prijamovog sina Helena i Andromahu. Helen kazuje Eneji kojim putem treba da ide, da treba da posjeti Sibilu u Kumi i da svoj novi grad treba da osnuje tamo gdje pored jednog osamljenog potoka nađe bijelu krmaču i njenih trideset prasića. Krenuvši dalje Eneja posjećuje zemlju Kiklopa na Siciliji. Njegov otac umire u Drepanonu. Sa Sicilije stiže u Afriku.

Knjiga IV

Didona, premda se svom pokojnom mužu bila zaklela na doživotnu vjernost, priznaje svojoj sestri Ani da se zaljubila u Eneju. Junona i Venera odrede da će se ljubav Didone i Eneje zapečatiti tako što će voditi ljubav nakon što jedan njihov pohod u lov bude prekinut olujom pa budu morali da se sklone u pećinu. Glasina o njihovoj ljubavi stiže do Jarbasa, kralja susjednog getulskog kraljevstva, koga je Didona odbila kada ju je prosio i koji sada u svom gnjevu upućuje molbe Neonu. Jupiter određuje da Eneja mora napustiti Kartaginu. Kada Didona shvati da se Enejini brodovi spremaju isploviti, preklinje Eneju da ostane s njom. On joj odgovara da nema izbora jer mu bogovi zapovedaju da krene u Italiju, čak i protiv njegove volje. Didonin bijes ne zaustavlja pripreme Trojanaca za pokret, i čak ni njena posljednja molba ne mijenja Enejinu odluku. Ona se sada priprema na samoubistvo i, kada je vidjela isplovljavanje trojanskih brodova, pali vlastitu lomaču i proklinje Eneju i cijelo njegovo potomstvo.

Knjiga V

Trojanci ponovo pristaju u Siciliji, gdje ih ljubazno dočekuje njihov zemljak Acest. Prošlo je godinu dana od Anhizove smrti na tom mjestu, te se obilježava godišnjica uz prinošenje žrtava i održavanje nadmetanja. Prvo nadmetanje je trka između četiri broda. Gijant, zapovjednik broda Himera (Chimaera), ljutito baci svog krmanoša preko palube kada je izgubio vodstvo od broda Scillya kojim zapovijeda Kloant; Sergestov brod Kentaur (Centaurus) se nasuče; Mnestej u brodu Pristis prestiže Gijanta, ali ne uspije da stigne Kloanta. Zatim slijedi takmičenje u trčanju, tokom kojeg Nis, nakon što se sapleo i pao, namjerno saplete Salija da bi osigurao pobjedu svom prijatelju Eurijalu. U bokserskom meču između Trojanca Daresa i Sicilijanca Entela, Eneja prekine borbu nakon što Sicilijanac okrutno nasrne na Daresa. Zatim slijedi nadmetanje s lukom i strijelom, te na kraju procesija 36 mladih konjanika predvođenih Askanijem, što će kasnije postati tradicijom u Rimu tokom tzv. Trojanskih igara. U međuvremenu Trojanke, umorne od dugih lutanja, podstakne Junona da zapale brodove. Međutim, uništene su samo četiri lađe jer na Enejinu molbu počne pljusak koji ugasi požar. Kasnije Trojanci ponovo otplove, ali neki ostaju na Siciliji da bi tu osnovali grad po imenu Acest (kasnije Segesta). Krmanoš Palinur zaspi i padne preko palube.

Knjiga VI

 

Eneja posećuje Sibilu u Kumi, koja mu predskazuje muke koje ga čekaju u Laziju. Po njenom uputstvu, Eneja otkine zlatnu granu i zatim sa Sibilom kroz Avernijsku pećinu blizu Avernijskog jezera silazi u podzemni svijet. Stigavši do rijeke Stiks ugledaju duhove nesahranjenih ljudi koji ne mogu preći rijeku, a među njima je i krmanoš Palinur, koji im priča o svojoj sudbini i moli ih da mu prirede pokop. Vidjevši zlatnu granu, Haron im dopušta da pređu Stiks, a zatim njih dvoje uspavaju Kerbera nekim kolačem u koji su umiješali sredstvo za spavanje. Iza Kerberove pećine Eneja i Sibila nalaze različite grupe pokojnika: tu su djeca, nepravedno osuđeni na smrt, oni koji su umrli od neuzvraćene ljubavi (među njima je i Didona, koja ostaje nedirnuta Enejinim izvinjenima i molbama za oproštaj), te oni koji su poginuli u bitkama. Eneja i Sibila zatim stižu pred ulaz u Tartar, gdje najgori grješnici trpe ogromne muke i patnje, a onda nastavljaju put sve dok ne stignu do Elizija, gdje u blaženstvu žive duše pravednika. Tu Eneja susreće svog oca Anhiza te ga uzalud pokušava zagrliti. Eneja ugleda duše kako piju vodu iz rijeke Lete, te Anhiz objašnjava da su to one duše koje će se ponovo roditi: tokom dugog boravka u podzemnom svijetu te su se duše očistile od svojih prijašnjih grijeha i sada iz rijeke Lete piju vodu kako bi izgubili sve svoje dosadašnje sjećanje. Ovu teoriju o reinkarnaciji Vergilije je možda preuzeo od Platona ili od orfičkih i pitagorejskih učenja. Anhiz pokazuje Eneji duše onih ljudi kojima je preodređeno da dostignu veliku slavu u rimskoj historiji, a to su: Romul, rimski kraljevi, veliki rimski vojskovođe, sam Oktavijan Avgust i njegov nećak Marko Klaudije Marcel (o čijem kratkom životu Vergilije pravi dirljivu aluziju). Nakon toga Eneja i Sibila napuštaju podzemni svijet kroz "vrata od slonovače", putem kojih se ljudima šalju lažne vizije (o značaju ovih vrata kod Vergilija mnogo se i dugo raspravljalo, ali bez konačnog zaključka). U ovoj knjizi nalaze se stihovi koji se mogu smatrati središnjim za cijeli ep (VI, 851–853):

Tu regere imperio populos, Romane, memento:
hae tibi erunt artes: pacisque imponere morem,
parcere subiectis et debellare superbos.

Tvoje će, Rimljanine, biti da narod'ma vladaš:
tvoja umijeća će biti: da namećeš vladu mira,
pokorene da štediš, nemirne snažno da lomiš.

Knjiga VII

Eneja i Trojanci stižu do ušća rijeke Tibar i pristanu u Laciju. Tu se ispunjava proročanstvo Harpije Kelene (v. gore, Knjiga III), jer jedu kolače od hljeba koji su im služili kao kakve zdjele. Lavinija, kćerka kralja Latina, koji vlada Lazijem, ima mnogo prosaca od kojih najviše šansi ima Turno, kralj Rutula. Međutim, Latinu je njegov otac prorekao da se Lavinija ne smije udati ni za jednog od Latina nego za stranca koji će sa strane doći u Lacij. Latin ljubazno prima izaslanike Trojanaca, a zatim Eneji nudi savez i ruku svoje kćerke. Junona vidi da se Trojanci spremaju tu nastaniti te poziva Furiju Alektu, koja u dušama Lavinijine majke Amate i Turna podstiče bijesno neprijateljstvo i mržnju prema Trojancima. Alekta udesi da Askanije, koji je otišao u lov, tom prilikom rani jelena koji je držan kao ljubimac kraljevskog domaćinstva. To izazove borbu. Latin je nemoćan u svojim pokušajima da zaustavi pripreme za rat, i italska plemena se okupljaju pod vodstvom svojih vođa, među kojima se, osim Turna, nalaze Mezencije, mrzitelj bogova i omraženi tiranin, zatim Mesap, Viribije (Hipolitov sin) te volščanska ratnica Kamila.

Knjiga VIII

Bog rijeke Tibar hrabri Eneju govoreći mu da traži savezništvo s Arkađanima i njihovim vođom Evandrom, koji je osnovao grad na Palatinu, koji će kasnije postati dijelom grada Rima. Veslajući uz Tibar, Eneja vidi na obali bijelu krmaču s njenim prasićima, upravo kako je i bilo predskazano. Evandar obećava svoju pomoć trojanskom junaku. Bog Vulkan, na Venerinu molbu, kuje za Eneju oklop. Evandar, koji je Eneji pokazao različita mjesta u svom gradu, koja će kasnije biti znamenitosti Rima, savjetuje da se sklopi savez s Etrurcima. Venera donosi Eneji njegov novi oklop, koji uključuje i štit na kojem se nalaze prikazi različitih događaja iz rimske budućnosti, sve do bitke kod Akcija.

Knjiga IX

Eneja je svojim Trojancima rekao da se u njegovoj odsutnosti drže tabora, te oni odbijaju da prihvate bitku čak i kada ih okruže Turno i njegova vojska. Kad je Turno pokušao zapaliti trojanske lađe, Neptun pretvara lađe u morske nimfe. Kada je pala noć, Nis i Eurijal izlaze iz tabora kako bi pronašli Eneju. Tom prilikom ubiju nekoliko neprijateljskih vojnika koji su bili pijani zaspali, ali ih potom spazi kolona konjanika, od čije ruke obojica i umiru, ali tek nakon što je Nis pokušao spasiti svog prijatelja. Rutuli napadaju trojanski tabor, a Askanije, kojem je ovo prva bitka, ubija jednog Rutula koji je uzvikivao uvrede. Turno je odsječen u unutrašnjosti tabora i ubija mnoštvo Trojanaca, a zatim skoči u rijeku kao bi pobjegao.

Knjiga X

Na Olimpu bogovi raspravljaju o sukobu na Zemlji. Eneja sklapa savez sa Tarhonom, etrurskim kraljem, te s njim i Evandrovim sinom Palasom kreće natrag ka Trojancima. Turno ih napada čim su njihovi brodovi došli do obale: dođe do bitke u kojoj gine Palas. Junona stvori ukazanje Eneje, te Turno stane da slijedi tu prikazu, misleći da je to pravi Eneja: Turno slijedi prikazu na jedan brod koji ga odvozi. Eneja rani Mezencija i nevoljno ubija Mezencijevog sina Lausa koji je pokušao da zaštiti svog oca. Mezencije uzjaše svog vjernog konja Reba (Rhaebus) i krene u posljednji napad na Eneju, ali Trojanac ubija i Mezencija i njegovog konja.

Knjiga XI

Eneja proslavlja trojansku pobjedu i oplakuje Palasovu smrt. Latini šalju izaslanike i sklapa se primirje. Kralj Latin i italske vođe se sreću i raspravljaju; pada prijedlog da Turno, koji nosi najveću odgovornost za izbijanje rata, treba i da završi taj rat tako što će se ogledati u dvoboju s Enejom. Turno prihvata taj izazov. Latini sada čuju da Trojanci i Etrurci kreću protiv njih, a napadače dočekuju Kamila i njena volščanska konjica. U bici koja je uslijedila Tarahon svuče Venula s konja, Aruns ubija Kamilu, ali nju osveti Opis, glasnik boginje Dijane. Volščani najzad budu poraženi.

Knjiga XII

Latini su obeshrabreni i Turno odlučuje da se sam sukobi s Enejom, uprkos tome što kralj Latin i Amata pokušavaju da ga od toga odgovore. Provode se pripreme za dvoboj, ali Turnova sestra Juturna podstakne Rutule, koji su ionako već zabrinuti za ishod dvoboja, da se umiješaju. Tako se dvije vojske ponovo sukobljavaju. Eneju pogodi i rani jedna strijela, ali Venera ga izliječi te on stane da goni Turna. Tada Eneja spazi da je grad Latina nebranjen te povede trojansku vojsku na grad. Amata iz očajanja izvrši samoubistvo. Zatim Turno izaziva Eneju na dvoboj i dvije vojske stoje po strani dok se dvojica vođa međusobno bore. Eneja kopljem rani Turna i konačno, kada vidi da njegov neprijatelj na sebi nosi oružje skinuto s mrtvog Palasovog tijela, mačem probada i ubija Turna.

 

Pobjedivši Marka Antonija u bici kod Akcija 31. godine, Oktavijan je zavladao i grčkim istokom, postavši samovladar, ali ne monarh helenističkog tipa, nego oslanjajući se, barem formalno, na rimske republikanske tradicije. Volio je da ga zovu princeps, tradicionalnim nazivom za prvaka senata u doba republike (princeps senatus): stoga je i državno uređenje koje je uveo nazvano principatom. Time su završena desetljeća krvavih građanskih ratova, ali je time nestalo i Rimske republike. Za tradicionalni datum osnivanja principata uzima se 13. januar 27. godine, čime je započelo i viševjekovni period Rimskog carstva. Tri dana nakon toga Oktavijan je od senata dobio naziv Augustus (grčki Sebastós = Uzvišeni), što će otada i on sam i njegovi nasljednici isticati kao dio svog imena: Imperator Caesar Augustus. Koncentrirajući u svojim rukama sve najvažnije časti, od konzulskog naziva i vrhovnog zapovjedništva nad vojskom do časti narodnog tribuna, August je postao samovladar, a u Rimu uspostavio mir, nazvan po njemu pax Augusta. Najjasniju ocjenu prilika tog doba sažeo je Tacit u drugom poglavlju na početku svojih Anala: "Kada nakon Antonijeve nasilne smrti ni julijevskoj stranci nije preostalo drugih vođa do Cezara, ovaj se odrekne trijumvirskog položaja, stade se nazivati konzulom i navodno se zadovolji tribunskim pravom da zaštiti narod. Pošto pridobije vojnike darovima, narod obiljem žita, a sve sladošću mira, stade se postupno izdizati i sebi prisvajati prava senata, magistrata i zakona. I niko mu se nije protivio, jer najodvažniji bijahu pali u bitkama ili proskripcijama i jer su se ostali nobili toliko više uzdizali u bogatstvu i častima koliko je ko bio spremniji na ropsku poslušnost, a kako su u novom poretku bili na dobitku, više su voljeli sigurnu sadašnjost nego pogubnu prošlost".

Avgust, pravim imenom Gaj Oktavije, a otkad ga je Julije Cezar usvojio, Gaj Julije Cezar Oktavijan, vladao je kao car punih četrdeset godina tokom kojih je Rim izrastao u milionski velegrad. Ako mu je glavni cilj i bio da mnogobrojnim građevinama uveliča sjaj svoje vladavine, ipak je time i stanovništvu prijestonice dao posla, a besposleni gradski proletarijat je smanjio i time što je vojne veterane naselio po mnogim kolonijama u Italiji i u provincijama. Učvršćujući svoju vlast ograničavanjem vlasti senata, novom upravnom podjelom provincija, postavljanjem osnova carskom činovničkom aparatu itd., Avgust je odlučno provodio i unutrašnje reforme društva, kao što su zakoni protiv raskoši bogatih, za revitalizaciju bračnog života, protiv nerađanja djece i očuvanje, odnosno vraćanje na neke tradicionalne vrijednosti života iz starorimske republike. Sve su te Avgustove mjere, premda je na njih mnogo polagao, bile kratkog vijeka, prvo jer se društveni tokovi teško daju regulirati zakonskim aktima, a zatim i jer se pokazalo nemogućim društvene vrijednosti nekadašnjeg polisa preslikati na prijestonicu carstva koje je, obnavljajući se iz krivice što ju je za sobom ostavila rimska republika, sada širilo svoje horizonte i objedinjavalo mnoge i različite kulture. Ipak su te Avgustove reforme iscrpljenoj rimskoj eliti dale snažan, iako trenutan, podsticaj da se založe za sve ono što je ostalo i živo i vrijedno iz perioda rasta rimske republike. Za to je car pridobio i neke vrlo ugledne nekadašnje svoje protivnike, otupio oštricu opozicije, pa čak ličnim uticajem pridobio i određenu skonost masa.

Doba Avgustove restauracije, kako se često naziva, nametnulo je i naziv "Avgustovo doba" ovom odsječku klasičnog doba rimske književnosti, za čije granice se tradicionalno uzimaju 30. godina p.n.e. i 14. godina n. e. i time nedvosmisleno vezuju za period samovlade Oktavijana Avgusta. Iako te godine sigurno nisu ni početak ni kraj i čak nemaju direktnog književnog značaja, ipak su to prekretnice koje se duboko zasijecaju u društvenu, političku i kulturnu historiju. U periodizaciji rimske književne historije ovdje bi se ipak mogla napraviti mala ispravka i početak tzv. Avgustovog doba pomjeriti na 43. godinu p.n.e, kada su Oktavijan, Antonije i Lepid uzeli za sebe ovlaštenja ad rem publicam constituendam. Pisci Avgustove obnove počeli su svoje stvaralaštvo upravo između 43. i 30. godine: Vergilije je, nakon svojih mladalačkih pjesama sačuvanih u Vergilijevom dodatku, u periodu od 42. do 39. godine sastavio Pastirske pjesme, svoje prvo znamenito djelo, koje veoma dobro simboliše ovo prelazno doba, u kojem nestaje republika; a postepeno smirivanje političkih prilika i izrastanje novog poretka ogledaju se u njegovom didaktičkom epu Georgike, pisanom između 37. i 29. godine. Na početku Horacijevog stvaralaštva stoje prva knjiga Satira (izdata 35), te druga knjiga Satira i knjiga Epoda, obje pisane između 35. i 30. godine. I ostali pjesnici, osim Ovidija, tj. Kornelije Gal, Tibul, Propercije, su svoj književni rad počeli prije definitivnog učvršćivanja Avgusta na čelu rimske države. Zbog toga bi se period od 43. do 30. godine mogao izdvojiti kao "trijumviratski" period rimske književnosti.

Prvi Avgustov period započinje 30. godine i premda je već 27. formalno osnovan principat kao novi oblik državnog uređenja, donja granica ovog odsječka mora se pomjeriti otprilike u 20. godinu p.n.e. Propercijeva druga knjiga Elegija, Tibulova prva i druga knjiga Elegija, Horacijeve Ode I–III i Vergilijeva Eneida, sva ta djela u osnovi pripadaju prvom Avgustovom periodu (premda Eneida ostaje nedovršena i poslije Vergilijeve smrti 19. p.n.e). Kraju ovog odsječka pripadaju Horacijeva Pisma I i II, 1, te Propercijeva treća knjiga Elegija: u tim djelima se već primjećuju znaci atmosfere drugog Avgustovog doba. Oko 20. godine dolazi do prekretnice u prirodi vladavine Avgusta, koji napušta raniju politiku "mehkog patronata" nad pjesnicima i demonstrira čvrstu ruku neprikosnovene vlasti. Mecenat, koji je do tada taktički posredovao između želja cara i moralnih skrupula pjesnika, iz nepoznatih razloga oko 20. godine p.n.e. se povukao iz javnog života, a Avgust počeo da raskida, ili barem modificira mnoge od onih republikanskih formi što su kao atavizmi zaostali iz prethodnog perioda. Drugom Avgustovom periodu pripadaju Propercijeva četvrta knjiga i Horacijeve Ode IV, Pisma II, 2 (Avgustu) i II, 3, (tzv. Ars poetica). Ovidijeve Ljubavne pjesme zahvataju oba Avgustova perioda, dok sva ostala njegova djela pripadaju drugom periodu.

Kao što se prethodni period, Ciceronovo doba, odlikovao izvanrednim usponom proznog stvaralaštva, tako u Avgustovo doba pjesništvo dostiže svoje najsjajnije vrhunce u cjelokupnoj rimskoj književnosti. Tom pjesništvu su i sam Avgust i njegovi bliski saradnici, posebno Mecenat, davali svoju punu podršku, kako moralnu tako i materijalnu. Zato je i dalje aktuelno često postavljano pitanje da li pjesništvo Avgustovog doba ima karakter dvorskog pjesništva. Potvrdni odgovor se sam nameće, ako se misli na opće i pojedinačne podsticaje koji su dolazili bilo od cara samog bilo od ljudi iz njegovog okruženja na planu kulturne propagande, koja se dijelom svodila na protežiranje tematike u okviru Avgustove obnove, a dijelom, posebno u drugom Avgustovom periodu, i na slavljenje careve ličnosti i njegovih zasluga za rimski narod. Ovo pjesništvo se ne može okarakterizirati kao dvorsko ako se ima u vidu visok stepen estetske slobode koju je uživao svaki stvaralac, kako onaj bliži caru i njegovom krugu tako i onaj dalji. Tim prije, što su se i mnogi republikanci u toku Avgustove vladavine intimno složili s načelima mira i reda koje je Avgust sprovodio nemorajući ih pritom nametati jer je veliki dio pisaca tog doba u svojoj mladosti ili čak zrelosti imao prilike doživjeti krvavu stvarnost građanskog rata. Kao da se predah, osjećaj olakšanja nakon burnih vremena odslikava u njihovom stvaralaštvu.

Mada se pokazuje nemogućim dati jednoznačnu karakterizaciju pjesništva Avgustovog doba, činjenica je da u tom periodu dolazi do konačne promjene statusa pjesnika i poezije u rimskom društvu, do promjene koja je imala veliki značaj. Pisanje poezije se sada pojavljuje kao ugledna profesija plemenitih Rimljana. Pjesnici napuštaju esteticizam, to katulovsko zanimanje za pjesničku vještinu radi vještine same, i povezuju se s društvom, otkrivaju ili priznaju svoju društvenu angažovanost, ili se osjećaju obaveznim da brane svoju neangažiranost. Oživljava klasični grčki pogled na poeziju: smatra se da je ona djelo važnih ljudi i da može koristiti građanima, bilo u moralnom ili u vaspitnom smislu. Od elegijskih pjesnika, Tibul je bio viteškog porijekla i Horacije ga je smatrao imućnim; Ovidije i Propercije su također bili vitezovi (equites), a Propercije je imao veze sa ljudima iz senatorskog staleža i prijatelje u konzulskim porodicama. Horacije ne stoji tako dobro: on je sin oslobođenika, ali oslobođenika koji je ipak imao dovoljno sredstava da svom sinu obezbijedi tada najbolje moguće obrazovanje. Na kraju je Horacije dostigao status svojevrsnog dvorskog pjesnika (poeta laureatus): on ne samo da na sebe uzima ulogu etičkog i vaspitnog pjesnika, nego daje i teoriju takve poezije.

Pošto su pjesnici tradicionalno poticali iz nižih društvenih slojeva i pošto u rimskom svijetu nije bilo nekog sistema "honorara" (osim za pisce drama), njima je sredstva za život obezbjeđivalo prije svega pokroviteljstvo. Pjesnici su se okupljali oko bogatih rimskih aristokrata, pa je veliki epski pjesnik Enije, naprimjer, za pokrovitelja, pored ostalih, imao i Marka Fulvija Nobiliora, a postoji i čitav niz drugih pjesnika koji su živeli od svojih epova u kojim su slavili aristokratske vojskovođe. Premda su se tako pjesnici u osnovi uklopili u općerimski sistem klijenata i patrona, već je u naranije doba postojala razlika između običnih klijenata i klijenata-pjesnika, jer je ono što je pjesnik mogao pružiti svom patronu bilo na daleko većoj cijeni nego ono što su mu pružali ostali klijenti, a to je ovjekovječenje njegove slave. Štaviše, mnogi Rimljani, uključujući Cicerona, smatrali su da će im upravo memoria sempiterna (= vječno sjećanje) omogućiti da i poslije smrti nastave svoj "život". Ciceron, na svoju žalost, nije uspio pronaći pjesnika voljnog da opjeva njegove res gestae, pa se sam poduzeo tog posla. Tako je svaki pjesnik na izvjesan način mogao obezbijediti besmrtnost. Upravo je to ključan argument u poznatoj Ciceronovoj odbrani pjesnika Arhije: Arhija je omogućio besmrtnost Mariju i Lukulu, a preko njih i cijelom rimskom narodu. Ovaj aspekt uloge pjesnika u Rimu zadržava svoju izvanrednu važnost i u Avgustovom dobu.

 

Ali s promjenom položaja pjesnika mijenjala se i priroda patronata. Katul, čija porodica ima prijateljske odnose s Julijem Cezarom, nema ekonomske potrebe za pokroviteljem. Njegov krug je "koterija", društvo jednakih: kada se u svojoj prvoj pjesmi obraća Korneliju Nepotu, to predstavlja samo gest prijateljstva ili učtivosti i ništa više. Slično je i s Propercijem u vrijeme kad piše prvu knjigu. Ali patronat postoji i dalje, čak i među pjesnicima Avgustovog doba koji se nalaze visoko na društvenoj ljestvici. Najvažniji književni krug ovog doba bio je onaj čiji je zaštitnik i pokrovitelj bio bliski Avgustov saradnik, Gaj Cilnije Mecenat (između 74. i 64. – 8. god. p.n.e). Iz uglednog etrurskog roda, na koji je bio veoma ponosan, Mecenat je u vrijeme Avgustovog uspona obavljao i neke političke funkcije, među ostalim imao i posredničku ulogu u izmirenju Antonija i Oktavijana 40. godine i dva puta bio Oktavijanov zastupnik u Rimu. Inače se držao podalje od državnih službi. Njegovom književnom krugu, u kojem je, čini se, Epikurova filozofija bila vezna nit, pripadali su: Lucije Varije i Vergilije, koji su u krug uveli Horacija, a kasnije im se pridružio Propercije. Među manje značajnim književnicima učestvovali su Mecenatov oslobođenik Gaj Melis i epigramatičar Domicije Mars, zatim Vergilijevi i Horacijevi prijatelji Plocije Tuka i Kvintilije Var.

Tokom prvog Avgustovog perioda Mecenat se pojavljuje kao avgustovski patron koji posreduje između pjesnikâ i princepsa. Prije svega, Avgust je prirodno želio da njegova herojska djela budu zabilježena u nekom epu, želio je, dakle, vlastiti djelić besmrtnosti. Problem je bio u tome što su Mecenatovi pjesnici: Vergilije, Horacije i zatim Propercije, u većoj ili manjoj mjeri bili ljudi od načela, i moralnih i književnih. Prilagodljivi je Tibul u svoje elegije ispjevane u čast ljubavi i mira mogao uključiti pohvalu svog pokrovitelja Mesale Korvina i njegovih vojničkih podviga. Ali ne i Propercije. Osim toga, on nije bio epski pjesnik, kao što to nije bio ni Horacije, a prvobitno ni Vergilije. To je predstavljalo problem. Ali Avgust je ipak bio, blago rečeno, moćan. Moralna i književna načela pjesnika poteklih iz viših društvenih slojeva i želja cara da bude proslavljen u epu tako se izmiruju pomoću diplomatije, posredovanja, objašnjavanja. Upravo je Mecenatova zasluga što su njegovi pjesnici imali slobodu da jedno vrijeme odbijaju careve zahtjeve ili ih ispunjavaju na njima svojstven način.

Mecenatov krug od drugih se razlikovao i u drugim važnim aspektima, a ne samo s obzirom na moralna i umjetnička gledišta njegovih pjesnika. Prije svega, radi se jednostavno o tome šta se nudi: ovi pjesnici doduše nisu bili ponizni siromasi, ali su Horaciju, naprimjer, bila potrebna neka sredstva za život, a svi bijahu izgubili porodičnu imovinu u zapljenama zemljišta tokom trijumvirskog perioda. Mecenat i Avgust su Horacija i Vergilija darovali velikom imovinom (posebno, čini se, Vergilija), što je tim pjesnicima omogućilo da žive u veoma ugodnoj dokolici bilo u gradu ili na selu. Stoga su ovi inače moralno osjetljivi ljudi morali imati izvjesan osjećaj moralne odgovornosti prema svom dobročinitelju. Zatim, zadatak na koji su bili podsticani nije se sastojao samo u proslavljanju herojskih djela velikog vojskovođe. To je bilo nešto jedinstveno za Mecenatov krug i odslikavalo je jedinstvenu prirodu njegovog i zatim Avgustovog pokroviteljstva. Biti njegov štićenik, posredno ili neposredno, značilo je biti štićenik vlasti, pri čemu je postojao pritisak da se politika vlasti protežira i njen ugled uzvisuje. To se moglo činiti nezavidnim zadatkom, ali i izazovom, i ovi skrupulozni pjesnici su se tog zadatka prihvatili, iako ne uvijek entuzijastički i neposredno.

S nastupom drugog Avgustovog perioda mijenja se priroda carskog pokroviteljstva nad pjesnicima. Sofisticirani Mecenat, iz nedovoljno jasnih razloga, gubi na važnosti i pjesnici dolaze pod neposredni patronat cara. Njegova ruka je bila teža i postajala je sve teža. Politički život oko 20. p.n.e. otkriva jednog više autokratskoga vladara (18. godine su, naprimjer, donijeti strogi zakoni o braku), a poezija, izgubivši posredništvo Mecenata, također mora odgovoriti novim prilikama. Horacije je, naprimjer, nevoljno izdao četvrtu knjigu Oda, koja sadrži ono što je ranije uglavnom izbjegavao: panegirik. Propercije je istovremeno smatrao mudrim da u četvrtu knjigu svojih Elegija uvrsti i pjesme koje odgovaraju zvanično proklamovanim idealima Avgustove restauracije.

Horacije i Propercije su, dakle, ljubazno odbili Avgustovu i Mecenatovu molbu da napišu djelo koje bi proslavilo prvog rimskog cara i njegove res gestae, ali činilo se, bar sudeći po uvodu u treću knjigu Georgika, da bi Vergilije bio voljan sastaviti jedno takvo djelo. On se toga i pothvatio, ali na kraju je stvorio djelo koje je daleko nadraslo svoju prvobitnu tematiku osnivanja Rima i slavljenja Avgusta.

Spijev koji je Vergilije stvorio, a koji je prvobitno trebalo da proslavlja rimske početke i prvog rimskog cara, stoji kao veoma složeno književno djelo. Okvir tog djela čini homerska epika, koja podrazumijeva prisustvo božanstava i njihovu intervenciju u ljudsko djelovanje, kao i herojske podvige. Pojedine epizode u epu pokazuju dug prema spjevu Argonautica Apolonija Rođanina, kao i prema starim rimskim pjesnicima Gneju Neviju i Kvintu Eniju. Ipak, cijela Vergilijeva pjesma je duboko prožeta rimskim temama, rimskim vrijednostima i rimskom historijom. Na osnovnom nivou rimski narod i vodeće rimske porodice proslavljaju se prikazom njihovih predaka koji su živeli u davno herojsko vrijeme, a istovremeno velike rimske pobjede prikazuju se progresivno, tako kao da one neumitno vode ka vrhuncu koji se ostvaruje u Avgustovoj vladavini. I grad Rim i cijela Italija prikazani su kao dijelovi jednog velikog božanskog plana. Važnu karakteristiku epa čini prikaz Italije kao jedinstvene cjeline, gotovo u modernom značenju nacije, te prikaz rimske historije kao neprekinute cjeline od osnivanja grada do osnivanja carstva.

Religijska vjerovanja kojim je ep prožet su mnogo dublja od tradicionalnih mitoloških predstava grčkih i rimskih božanstava. Antička vjerovanja i rituali, prema kojim se u epu iskazuje dužno poštovanje, koegzistiraju zajedno sa filozofskim stavovima koje su Rimljani preuzeli iz grčke filozofije i modificirali ih prema vlastitom sistemu vrijednosti. Teologija u VI knjizi i etička pitanja koja se raspravljaju u IV i XII knjizi izazivaju pitanja na koja se ne može dati konačan odgovor. Naročito je ljubav između Eneje i Didone u IV knjizi bila predmet mnogih rasprava, a pjesnik je izazivao i kritike zbog toga što je tu Eneju predstavio kao prilično zlobnog čovjeka, za razliku od Kartaginjanke Didone koja izaziva sve simpatije čitalaca. Veliko pjesnikovo dostignuće je ne samo to što je prikazao božansko predoređenje Rima da osvaja, vlada i nameće mir, nego i to što je opisao patnje i osvajača i osvojenih, i plemenitih i običnih ljudi, i onih koji su se zapleli u sudbinu drugih ljudi, kao što su Kreuza, Turno, Laus, Palas i Mezencije.

• Grčka mitologija
• Rimska mitologija