Ateizam: Odbacivanje vjerovanja u postojanje božanstava

U užem smislu, to je stav da ne postoje božanstva. Suprotan je teizmu, koji u svom najširem obliku, zastupa uvjerenje u postojanje bar jednog božanstva.

Termin "ateizam" potječe od grčke riječi θεος (odnosno "atheos"), koja u prijevodu znači "bezbožništvo". Prvobitno se koristio kao pežorativan termin za osobe koje su odbacivale vjerovanje u božanstva u odnosu na tadašnje opće vjerovanje u njihova postojanja. Uže značenje termina javilo se pojavom slobodoumlja, naučnog skepticizma i sve veće kritike religije. Prve osobe koje su se izjasnile riječju "ateist", živjele su u renesansnom periodu 18. stoljeća. Francuska revolucija poznata je po svom "nezabilježenom ateizmu", te je ovo bio prvi veći politički pokret u historiji koji je zagovarao vrhovnu vlast ljudskog razuma.

Razlozi za nevjerovanje su mnogobrojni i zavise od toga je li kritika religije filozofske, društvene ili historijske prirode. Među njima su nedostatak materijalnih dokaza, problem zla, argument nedosljednih otkrivenja, odbijanje pojmova koji se ne mogu falsificirati i argument nevjerovanja. Iako pojedini ateisti koriste sekularnu filozofiju, ne postoji jedna ideologija ili princip ponašanja koji svi ateisti (treba da) slijede. Za pogled na svijet, mnogi se ateisti oslanjaju na teoriju Ockhamove oštrice prema kojoj filozoški teret dokazivanja ne pripada ateistima i oni ne trebaju opovrgnuti božanstva, već je do teističara da pruže racionalne činjenice i argumente za vjerovanje.

Budući da postoje poprilično različite vrste ateizma, teško je definirati koliko je tačno ljudi ateistično. Organizacija Gallup International sprovela je nekoliko međunarodnih istraživanja po ovom pitanju. Njihova anketa iz 2015. ispitala je 64.000 osoba od kojih je 11% njih naglasilo da su "uvjereni ateisti", dok je anketa iz 2012. ukazala na znatno veći postotak od 13% osoba koji su bili "uvjereni ateisti", tj. osobe koje nemaju sumnje o nepostojanju božanstava. Starija BBC-jeva anketa iz 2004. navela je da je 8% svjetskog stanovništva ateistično. Drugi prosjeci pokazali su da ateisti čine 2% svjetskog stanovništva, dok se taj broj povećava na 12% ako se uvrste i ireligiozne osobe. Sudeći po drugim anketama, stopa ateizma najveća je u zapadnom svijetu, mada i tu cifre mogu znatno varirati. Naprimjer, stopa ateizma u SAD-u je 4%, dok je u Kanadi 28%. Prema nizu istraživanja Eurobarometra u Evropskoj uniji, ustanovljeno je da 20% stanovnika Evropske unije ne vjeruje u "bilo kakvu duhovnu silu ili Boga".

 

Pisci se ne mogu složiti oko ispravnog načina definiranja i svrstavanja ateizma, govoreći da se ne može tačno znati na koja se natprirodna lica odnosi i je li sama tvrdnja dovoljna za klasifikaciju ateizma ili se zahtijeva svjesno i izričito odbacivanje božanstava. Za ateizam se smatra da je dijelom kompatibilan s agnosticizmom, mada se po nekim klasifikacijama djelomično suprotstavlja s njim. Za razlikovanje vrsta ateizma, koristi se nekoliko kategorija.

Spektar

Dobar dio dvosmislenosti i kontroverze oko definiranja ateizma leži u činjenici da se ne može doći do konsenzusa oko toga na šta se tačno odnose riječi božanstvo i bog. Mnoštvo drastično različitih definicija i zamisli božanstava dovodi do različitih ideja o tome na šta se ateizam tačno može odnositi. Stari Rimljani su, naprimjer, optuživali kršćane da su ateisti zato što nisu vjerovali u paganska božanstva. Ovaj termin se s vremenom prestao koristiti nakon što je utvrđeno da se definicija teizma odnosi na vjerovanje u bilo koje božanstvo.

Kad se govori o opsegu odbacivanja božanstava, ateizam je moguće definirati kao odbacivanje svih mogućih božanstava: duhovnih, natprirodnih, pa i prevazilazećih ideja koje se javljaju u budizmu, hinduizmu, jainizmu i taoizmu.

Implicitni i eksplicitni

Definicija ateizam također varira od stepena razmišljanja koje neka osoba mora posvetiti o konceptu bogova da bi se smatrala ateistom. Ponekad se definira kao jednostavni nedostatak vjerovanja u bilo koja božanstva. Ova definicija sadržala bi novorođenčad i ostale osobe koje nisu bile izložene bilo kakvim teističkim idejama. Baron d'Holbach je, 1772, izjavio da su "sva djeca rođena kao ateisti; nemaju ideju Boga". Slično ovome, George H. Smith predložio je da je "ateist onaj čovjek koji nije upućen u religiju jer ne vjeruje u Boga. Ova kategorija sadrži djecu koja imaju mentalni kapacitet da razumiju sve probleme, ali su i dalje nesvjesna tih problema. Činjenica da to dijete ne vjeruje u Boga čini ga ateistom." Smith je upotrijebio termine "implicitnog ateizma" za označavanje "nedostatka teističkog vjerovanja bez svjesnog odbacivanja istog" i "eksplicitnog ateizma" za češću definiciju svjesnog odbacivanja božanstava. Ernest Nagel proturiječi Smithovoj definiciji ateizma kao "nedostatka teizma" i jedino priznaje eksplicitni ateizam kao "istiniti" ateizam.

Pozitivni i negativni

Filozofi poput Antonyja Flewa i Michaela Martina suprostavili su pozitivni (jaki) ateizam i negativni (slabi) ateizam. Pozitivni ateizam isključivo tvrdi da nijedno božanstvo ne postoji. Negativni ateizam uključuje sve ostale vrste ne-teizma. Prema ovom svrstavanju, bilo koja osoba koja nije teist negativan je ili pozitivan ateist. Termini "slabi" i "jaki ateizam" relativno su novi, dok su se termini "negativni" i "pozitivni ateizam" koristili već duže vrijeme (mada uz drugačije konotacije) u filozofskoj literaturi i katoličkoj apologetici. Prema ovakvom razgraničavanju ateizma, većina agnostika spada u negativne ateiste.

Dok Martin, naprimjer, smatra da agnosticizam podrazumijeva negativni ateizam, mnoštvo agnostičara smatra da je njihov pogled različit od ateizma i da nije ništa više opravdan od teizma ili zahtijevanja jednakog ubjeđenja. Tvrdnja nedostižnosti znanja za ili protiv postojanja božanstva ponekad se smatra naznakom da ateizam ipak zahtijeva skok vjere (vjerovanje u nešto bez empirijskih dokaza). Česti ateistički protuargumenti su da nedokazane religijske prijedloge treba razmotriti s jednakim nivoom skepticizma i nevjerovanja poput bilo kojeg drugog prijedloga i da nemogućnost dokazivanja postojanja Boga ne znači da je jednaka vjerovatnoća da Bog postoji ili ne postoji. Škotski filozof J. J. C. Smart čak govori da će se "osoba koja je zapravo ateist, ponekad, čak strasno, izjasniti da je agnostik jer ga nerazumni filozofski skepticizam dovodi do toga da se zapita da li išta zapravo zna, osim možda općih činjenica matematičke i formalne logike." Stoga neki ateistički autori poput Richarda Dawkinsa više vole razlikovati teizam, agnosticizam i ateizam koristeći spektar teističke mogućnosti, prema kojem se ove tri vrste razlikuju po tumačenju izjave "Bog postoji".

Definicija nemogućeg i nepostojanog

Prije 18. stoljeća, postojanje Boga bilo je toliko općeprihvaćeno u zapadnom svijetu da je bila upitna čak i mogućnost postojanja istinitog ateizma. Ovo se nazivalo teistički inatizam, tj. smatranje da sve osobe vjeruju u Boga od svog rođenja; ono je također navodilo da su ateisti zapravo vjernici u samoporicanju.

Također postoji stav da će ateisti veoma brzo vjerovati u Boga u kriznim vremenima, odnosno da se ateisti pretvaraju u vjernike na samrti i da nema ateista u rovovima. Međutim, postoji nekolicina primjera koji govore baš suprotno, a među njima se nalaze i doslovni slučajevi "ateista u rovovima".

Neki ateisti iskazali su sumnje same potrebe termina ateizma. Sam Harris, u svojoj knjizi Letter to a Christian Nation (bosanski: Pismo kršćanskoj naciji) piše:

"Ateizam" je, zapravo, termin koji uopće ne bi trebao postojati. Niko za sebe ne treba navoditi da "nije astrolog" ili da "nije alhemičar". Nemamo termina za osobe koje vjeruju da je Elvis i dalje živ ili koji vjeruju da su vanzemaljci putovali širom galaksije samo da bi zlostavljali rančere i njihovu stoku. Ateizam nije ništa više nego zvukovi koje razumne osobe prave u prisustvu neopravdanih religijskih vjerovanja."

 

Najšira podjela ateističkih argumenata jest na praktični i teoretski ateizam.

Praktički ateizam

U praktičnom ili pragmatičnom ateizmu (koji se još naziva apateizam), osobe žive kao da nema bogova i objašnjavaju prirodne fenomene bez ikakvih pripisivanja tih događaja nekim božanstvima. Postojanje božanstava se ne odbacuje, mada se može smatrati nepotrebnim ili beskorisnim; prema ovom pogledu, bogovi ne pružaju svrhu životu niti utječu na svakodnevnicu. Vrsta praktičnog ateizma koji se oslanja na naučnu zajednicu naziva se metodološki naturalizam – "šutljivo usvajanje ili pretpostavka filozofskog naturalizma unutar naučnih metoda bez ili sa potpunim prihvaćanjem ili vjerovanjem u iste".

Praktični ateizam može imati nekoliko oblika:

• Nedostajanje religijske motivacije – vjerovanje u bogove ne motivira moralne, religijske ili bilo kakve druge radnje;
• Aktivno isključivanje problema bogova i religije iz intelektualnih težnji i praktičkih radnji;
• Ravnodušnost – nedostatak interesa za probleme bogova i religije; ili
• Nesvjesnost mogućnosti samog koncepta božanstava.

Teoretski ateizam

Ontološki argumenti

Teoretski ateizam eksplicitno postavlja argumente protiv postojanja bogova, odgovarajući na česte teističke argumente postojanja boga poput argumenta o dizajnu ili Pascalove opklade. Teoretski ateizam uglavnom je ontologija, i to filozofska ontologija.

Epistemološki argumenti

Epistemološki ateizam je stav da osobe ne mogu znati Boga ili odrediti postojanje Boga. Osnova epistemološkog ateizma je agnosticizam koji se može pojaviti u nekoliko oblika. U filozofiji imanencije, božanstvo je nerazdvojivo od svijeta, tako i u ljudskom umu, i da je svijest svake osobe zaključana u subjektu. Prema ovom obliku agnosticizma, ovo ograničenje perspektive sprječava bilo kakvo objektivno zaključivanje – sve od vjere u Boga, pa do tvrdnji u postojanje istog. Racionalistički agnosticizam Kanta i prosvjetiteljskog doba, jedino prihvata znanje koje je izvedeno iz ljudske racionalnosti; ova vrsta ateizma smatra da bogovi principijalno nisu primjetni i da se baš zbog toga ne može znati postoje li. Skepticizam, koji se zasniva na idejama Davida Humea, smatra da je potpuna sigurnost u postojanje nečeg nemoguće, tako da nikada ne možemo zasigurno znati postoje li božanstva ili ne. Međutim, Hume je također smatrao da ovakve neprimjetne metafizičke koncepte treba odbaciti po principu "sofistike i iluzije". Sporno je određivanje podjele agnosticizma prema ateizmu; također se može smatrati kao nezavisan osnovni pogled na svijet.

Drugi argumenti ateizma koji se mogu svrstati u epistemološke ili ontološke, sadrže logički pozitivizam i ignosticizam, ističu beznačajnost osnovnih termina poput "Bog" i izjava kao što su "Bog je svemoguć". Teološki nonkognitivizam smatra da izjava "Bog postoji" ne iskazuje nikakav prijedlog, već je besmislena ili kognitivno beznačajna. Obje strane raspravljale su o tome je li moguće svrstati ove osobe u neku vrstu ateizma ili agnosticizma. Filozofi poput A. J. Ayera i Theodorea M. Drangea odbacuju obje kategorije i smatraju da obje prihvataju izjavu "Bog postoji" kao prijedlog; umjesto da ih svrstaju u jednu od ove dvije kategorije, svrstavaju ih u novu kategoriju nonkognitivizma.

Metafizički argumenti

Jedan autor piše:

"Metafizički ateizam... obuhvata sve doktrine koje vjeruju u metafizički monizam (homogenost stvarnosti). Metafizički ateizam može se svrstati u dvije kategorije: a) apsolutni – izričito odbijanje postojanja Boga u pogledu materijalističkog monizma (svih materijalističkih trendova, kako drevnog, tako i modernog vremena); b) relativni – implicitno odbijanje Boga u svim filozofijama koje smatraju da, iako je prihvaćeno postojanje apsolutnog bića, to apsolutno biće ne može posjedovati bilo kakve atribute koji se mogu pripisati Bogu, bilo da je to transcendentnost, lični karakter ili jedinstvo. Relativni ateizam povezuje se sa idealističkim monizmom (panteizmom, panenteizmom ili deizmom)."

 

Logički argumenti

Logički ateizam smatra da se raznim zamislima bogova, poput ličnog boga kršćanstva, pripisuju logično nedosljedne osobine. Ovi ateisti predstavljaju deduktivne argumente protiv postojanja Boga koji smatraju da postoji nedosljednost raznih osobina kao što su savršenost, položaj stvaraoca, nepromjenjivost, sveznanje, sveprisutnost, svemoć, sveblagonaklonost, transcendentnost, ličnost (kao osoba), nefizikalnost, pravednost i milost.

Teodecijski ateisti vjeruju da svijet koji se doživljava ne može postojati pripisivanjem ovih osobina Bogu ili bogovima. Argumenti su im da ne može postojati sveznajuće, svemoguće i sveblagonaklono biće u svijetu u kojem postoji zlo i patnja i u kojem je mnogim ljudima božija ljubav skrivena. Sličan argument pripisuje se i Budi, osnivaču budizma.

Redukcioni prikazi religije

Filozofi poput Ludwiga Feuerbacha i psihoanalitičara Sigmunda Freuda smatraju da su Bog i druga religijska vjerovanja ljudska tvorevina napravljena u svrhu zadovoljavanja raznih psiholoških i emocionalnih želja ili potreba. Mnogi budisti dijele ovaj stav razmišljanja. Karl Marx i Friedrich Engels su, pod utjecajem djela Feuerbacha, smatrali da su Bog i religija društvene funkcije koje moćni ljudi koriste da bi ugnjetavali radničku klasu. Mihail Bakunjin tvrdi da "ideja Boga implicira odricanje ljudskog razuma i pravednosti; najuvjerljivija je negacija ljudskih sloboda i moguće je da završi porobljavanjem čovječanstva, kako u teoriji, tako i u praksi". Preokrenuo je Voltaireov poznati aforizam koji glasi "da Bog ne postoji, trebalo bi ga izmisliti" na "da Bog zaista postoji, trebalo bi ga ukinuti".

Ateizam u religijama

Ateizam je prihvaćen u nekim religijskim i spiritualnim vjerskim sistemima poput u hinduizmu, jainizmu, budizmu, sinteizmu, raëlizmu i novopaganskim pokretima poput Wicce. Astičke škole hinduizma vjeruju da je ateizam ispravan put ka mokši (oslobođenje iz vječnog toka) ali je znatno težak jer ateist na svom putovanju ne može očekivati nikakvu božansku pomoć. Jainizam vjeruje da je svemir beskrajan i da nema potrebe za stvaraoca. Međutim, smatra se da Tirthankari mogu prekoračiti prostor i vrijeme i biti moćniji od boga Indre. Sekularni budizam ne podržava vjeru u bogove. Raniji budizam imao je ateističke elemente jer se na Budinom putu nisu spominjali bogovi. Kasnije varijante budizma smatraju da je Buda zapravo Bog i da pristalice mogu dobiti slične osobine bogova; također duboko poštuju Bodisatve i koncept vječnog Bude.

Aksiološki ili konstruktivni ateizam odbacije postojanje bogova i zamijenjuje ga sa "samovoljnošću" poput ljudske prirode. Ova vrsta ateizma više voli ljudsku prirodu kao najveći izvor morala i vrijednosti, te dozvoljava da se moralni problemi riješe bez prizivanja Boga. Marx i Freud su koristili ovaj argument kako bi prenijeli poruke oslobođenja, potpunog razvoja i nesputane sreće. Jedna od najčešćih kritika ateizma baš je suprotna od ove i glasi da će odbacivanje postojanja božanstava dovesti do moralnog relativizma, što će dalje dovesti da osobe nemaju moralne ili etičke osnove za svoje radnje ili će dovesti do spoznanja da je život beznačajan i jadan. Blaise Pascal je ovaj pogled opisivao u svojoj kolekciji dijela Pensées (doslovno "Misli").

Francuski filozof Jean-Paul Sartre izjašnjavao se kao predstavnik "ateističkog egzistencijalizma" te je bio manje zabrinut o odbijanju postojanja Boga već se više usredočavao na izjavu da "čovjek treba ... da nađe sam sebe i da razumije da ga ništa ne može spasiti od samog sebe, čak ni važeći dokazi postojanja Boga." Sartre je rekao da je posljedica njegovog ateizma to što "ako Bog ne postoji, postoji bar jedno biće kog kojega postojanje prethodi suštini - biće koje postoji prije nego što ga može definirati bilo kakav koncept i da je ovo biće čovjek." Sartre je opisao praktične posljedice ovog ateizma u tome da ovo znači da nema a priori pravila, odnosno apsolutnih vrijednosti koje se mogu koristiti za određivanje ljudskog ponašanja i da su svi ljudi "prokleti" na izmišljanje vlastitih pravila, što bi značilo da je "čovjek" na kraju "odgovoran za sve što uradi."

Povezanost sa pogledima na svijet i društvenim ponašanjem

Sociolog Phil Zuckerman analizirao je prethodna istraživanja društvenih nauka o sekularizmu i nevjerovanju, te je zaključio da je društveno blagostanje u pozitivnoj korelaciji sa ireligijom. Ustanovio je da je znatno manje ateizma i sekularizma u siromašnijim nacijama (pogotovu u Africi i Južnoj Americi) u odnosu na bogatije industrijalizovane demokratije. Njegova otkrića su se specifično odnosila na ateizam u SAD-u i uspoređivanje religijoznih osoba u SAD-u sa "ateističkim i sekularnim osobama". Ustanovio je da su ateističke i sekularne osobe manje nacionalističke, predrasudne, antisemitske, rasističke, dogmatične, etnocentrične, zatvorena uma i manje autoritatorne, odnosno manje diktatorske, te da je u saveznim državama sa najvećim postotkom ateizma stepen kriminala niži od prosjeka. U najviše religioznim saveznim državama, stepen kriminala viši je od prosječnog.

Ateizam i ireligija

 

Za osobe koje se izjasne kao ateistima, pretpostavlja se da su ireligiozne, mada neke sekte unutar većih religija odbacuju postojanje ličnog stvaraoca. U posljednje vrijeme, pojedine religijske denominacije primijetile su sve veći broj ateističkih sljedbenika kao, naprimjer, u ateističkom ili humanističkom judaizmu ili kod kršćanskih ateista.

Najstrožiji opis pozitivnog ateizma ne govori o bilo kakvim drugim vjerovanja osim nevjerovanja u bilo koja božanstva tako da u tom pogledu, ateisti bi mogli imati bilo kakva druga duhovna vjerovanja. Zbog istog razloga, ateisti mogu imati različite interpretacije etičkih vjerovanja koje se protežu od moralnog univerzalizma humanizma, koji govori da bi se moralni kodeks ponašanja trebao odnositi na sve osobe, do moralnog nihilizma, koji smatra da je moral besmislen.

Filozofi poput Slavoja Žižeka, Alaina de Bottona, Alexandra Barda i Jana Söderqvista svi drže pogled da ateisti trebaju povratiti religiju kao vrstu prkosa protiv teizma, odnosno da ne bi ostavili religiju kao neželjeni monopol teista.

Božanska zapovijed protiv etike

Prema Platonovoj Eutifronovoj dilemi, uloga bogova u određivanju šta je dobro a šta je loše bespotrebna je ili u potpunosti proizvoljna. Argument da moral mora poticati od Boga i ne može postojati bez mudrog tvorca česta je pojava i to više u političkim nego u filozofskim debatama. Moralna shvatanja poput "ubijanje je loša stvar" smatraju se božijim zakonima te zahtijevaju da ih odluči božanski sudija ili božanski advokat. Međutim, mnogi ateisti tvrde da tretiranje morala kroz legalni sistem proizvodi nevažeću analogiju i da moral ne zavisi od advokata u istom smislu u kojem zakoni zavise od advokata i sudija. Friedrich Nietzsche je vjerovao u moral koji nije bio povezan sa teističkim vjerovanjem, te je izjavio da moral koji se bazira na Boga "ima istinitu vrijednost samo na osnovu Boga, odnosno može biti aktivan ili poništen samo na osnovu vjere u Boga."

Postoje normativni etički sistemi koji ne zahtijevaju da im principe i zakone uruči neko božanstvo. Neki od ovih sistema mogu biti sistemi etike vrline, društvene komunikacije, Kantove etike, utilitarizma i objektivizma. Sam Harris je predložio da moralno pravljenje pravila nije problem koji se može samo istraživati u filozofiji, nego ga možemo prakticirati i u nauci morala. Međutim, bilo kakav sličan naučni sistem morao bi odgovoriti na kritike koje nalaže naturalistička logička greška.

Filozofi poput Susane Neiman i Juliana Bagginija (između ostalim) smatraju da etičko ponašanje na osnovu komande božanskog bića nije istinito etičko ponašanje već samo slijepa poslušnost. Baggini govori da ateizam ima superiornu osnovu etike pošto smatra da je potrebna moralna osnova koja se proširuje van religijskih zapovjednih riječi kako bi se proučio moral samih zapovijedi—da bi se moglo odrediti da li je, naprimjer, moralno dati zapovijed "nećeš krasti" ako nega religija uči suprotno a jedna upravo ovo i da ateisti, upravo zato, imaju prednost oko određivanja šta je ispravnije. Savremeni britanski filozof Martin Cohen naveo je historijske primjere kada su se koristili dijelovi Biblije za zaustavljanje mučenja i ropstva kao dokaz da religiozne zapovijedi prate političke i društvene normale, a ne obrnuto, ali je također spomenuo da se slična tendencija može pripisati navodno nepristranim i objektivnim filozofima. Cohen proširuje svoj argument u svom djelu Political Philosophy from Plato to Mao (bosanski: politička filozofija od Platona do Maa) u kojem govori da je Kur'an igrao ulogu u ovjekovječenju društvenih kodeksa iz ranog 7. stoljeća uprkos promjenama sekularnog društva.

Opasnosti religije

Pojedini istaknuti ateisti—u novije vrijeme Christopher Hitchens, Daniel Dennett, Sam Harris i Richard Dawkins sljedivši slične mislioce poput Bertranda Russella, Roberta G. Ingersolla, Voltairea i književnika Joséa Saramaga—kritikovali su religije, navodivši razne štetne aspekte religijskih praksi i doktrina.

 

Njemački politički teoretičar i sociolog iz 19. stoljeća Karl Marx kritikuje religiju kao "izdah potlačenog bića, srcem svijeta bez srca i dušom bezdušnog svijeta. To je opijum ljudi." Nastavlja "Uklanjanje religije kao iluzije sreće je zapravo želja ljudi za istinitu sreću. Da ih zamolio da odbace svoje iluzije o svom stanju bi značilo da ih moramo zamoliti da odbace stanje koje zahtjeva iluziju. Kritika religije je, upravo zato, u embironu, kritika vala suza u kojima je religija oreol. Lenjin je rekao da je "svaka religijska ideja i svaka ideja Boga "neizrječivo podla ... u najgorem pogledu, 'zaraza' najodvratnije vrste. Milioni grijehova, prljavih dijela, nasilja i fizičkih zaraza ... opet su manje opasniji od suptilne, duhovne ideje Boga odjevene u najpametnije ideološke kostime ..."

Sam Harris kritikuje oslanjanje zapadnih religija na božanstveni autoritet kao kreditiranje autoritarnosti i dogmatizma. Postoji korelacija između religijskog fundamentalizma i spoljašnjih religija (u kojima se religija upražnjava kako bi se dobili skriveni interesi) i autoritarnosti, dogmatizma i predrasuda. Ovi argumenti—zajedno sa historijskim događajima koji se koriste za demonstraciju opasnosti religije poput krstaških ratova, inkvizicije, suđenja vještica i terorističkih napada—koriste se kao odgovor na tvrdnje da je vjerovanje u religiji ima blagotvorne efekte. Vjernici pružaju protuargumente koji tvrde da režimi koji su koristili ateizam, poput Sovjetskog Saveza, također doprinose masovnim ubistvima. Kao odgovor na ovu tvrdnju, ateisti poput Sama Harrisa i Richarda Dawkinsa govore da užasne prizore koje je počinio Staljin nije proizveo ateizam već dogmatički marksizam i da, mada je tačno da su Staljin i Mao bili ateisti, svoja djela nisu učinili u ime ateizma.

 

U ranom starogrčkom, pridjev atheos (ἄθεος, od prefiksa ἀ- + θεός "Bog") značio je "bezbožan". Prvobitno se koristio kao termin osude te je značio "grešan" ili "sraman" odnosno, označavao je nekoga bez poštovanja. U 5. stoljeću prije n. e, riječ se počela koristiti za aktivno stanje bezbožništva u smislu "ukidanja odnosa sa bogovima" ili "odbijanje bogova". Nakon toga se pojavio termin ἀσεβής (asebēs) koji je označao osobe koje su bez poštovanja odbijale bogove ili nepoštovale lokalne bogove, čak i ako su vjerovali u druge bogove. Moderne verzije klasičnih tekstova ponekad prevode átheos kao "ateistički". Kao apstraktna imenica, postojala je također i ἀθεότης (atheotēs) ili "ateizam". Ciceron je transkribovao grčku riječ u latinsku átheos. Termin se počeo često koristiti u debatama između ranijih kršćana i helenista te su je obe strane koristile u pogrdnom smislu.

Termin ateist (od francuskog athée) u smislu "onaj koji ... odbacije postojanje Boga ili bogova" predatira riječ atheism u engleskom koja je prvi put pronađena 1566. i ponovo 1571. Termin ateist kao oznaka za praktično bezbožništvo najranije se počela koristiti u tom smislu 1577. Termin ateizam je izveden od francuskog athéisme i pojavljuje se u engleskom jeziku od 1587. Ranije dijelo iz 1534. koristilo je termin atheonism. Slične riječi su se pojavile kasnije: deist 1621, teist 1662, deizam 1675. i teizam 1678. "Deist" i "deizam" su, u to vrijeme, već nosili moderno značenje riječi. Termin teizam se pojavio da bi se suprostavio sa riječju deizam.

Karen Armstrong piše da "za vrijeme šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, riječ 'ateist' i dalje se isključivo odnosila na polemike ... Termin 'ateist' je bila uvreda. Niko nije ni pomišljao da se sam izjasni kao ateista."

Ateizam se prvi put koristi za opis vlastitog javno priznatog nevjerovanja u Boga pri kraju 18. stoljeća u Evropi. Pogotovo se koristio za opis nevjerovanja u Boga Abrahamaskih religija. Globalizacija je, za vrijeme 20. stoljeća, prirodala proširenju termina da znači "nevjerovanje u sva božanstva" mada je i dalje česta pojava u zapadnom svijetu da se riječ ateizma jednostavno samo odnosi na "nevjerovanje u Boga."

Iako se pojava termina ateizam prvi put javlja u Francuskoj u 16. stoljeću, ideje koje bi se danas prepoznale kao ateističke su zapisane sve iz vedskog perioda i antike.

Rane indijske religije

Ateističke ideje su pronađene u ranim indijskim školama i postojale su za vrijeme vedizma. Od šest pravovjernih škola indijske filozofije, najstarija škola Samkhya ne prihvata Boga, te ranija Mimamsa također nije prihvaćala ideje o Bogu. Najizričitja ateistička filozofska škola Indije u 6. stoljeću prije n. e. je bila izričito materijalistička i anti-teistička Cārvāka škola (koja se još naziva Nastika ili Lokaiata). Slična je grčkoj kirenskoj školi. Ova grana indijske filozofije se klasificira kao heterodoksna zbog svog odbijanja autoriteta Vede i upravo zato ne se smatra dio šest pravovjernih škola hinduizma, ali ju je važno spomenuti kao dokaz materijalističkog pokreta unutar hinduizma. Chatterjee i Datta objašnjavaju kako je naše razumijevanje Cārvākvske filozofije fragmentovano i uglavnom se osniva na kritici ideja drugih škola, te da nije bila tradicija življenja:

"Iako je materijalizam u određenoj formi uvijek bio prisutan u Indiji, i reference za njegovo prisustvo se mogu pronaći u Vedama, budističkoj literaturi, epovima kao i u kasnijim filozofskim djelima, ne pronalazimo nikakav sistematski rad na materijalizmu niti bilo kakvu drugu organiziranu školu pratioca kao što ih posjeduju druge filozofske škole. Međutim, gotovo svako djelo ostalih škola dotiče se materijalističkih stavova u smislu njihovog opovrgavanja. Naše znanje indijskog materijalizma se prvenstveno oslanja na ova djela."

Ostale indijske filozofije koje se uopćeno smatraju ateističkim su klasična Samkhya i Mīmāṃsā. Odbijanje ličnog boga kao stvoritelja u Indiji se također može pronaći u jainizmu i budizmu.

Antika

 

Korijeni zapadnog ateizma se javljaju u pre-Sokratovoj grčkoj filozofiji, mada se nisu pojavili na šire vidjelo sve do poznog Prosvjetiteljstva. Grčki filozof Diagora iz 5. stoljeća prije n. e. poznat je kao "prvi ateist" i citiran je u raznim djelima, poput u Ciceronovom djelu De Natura Deorum (bosanski: O prirodi bogova). Anatomisti poput Demokrita pokušali su objasniti svijet u čisto materijalističkom pogledu bez ikakvog nadovezivanja na duhovni ili mistični svijet. Kritija je imao smatrao da je religija ljudska tvorevina napravljena samo kako bi preplašila ljude da slijede moralni kodeks, te Prodiko također iznosi jasne ateističke poglede u svojim djelima. Filodem govori da je Prodiko vjerovao da su "bogovi popularnog mišljenja ne postoje, niti znaju išta više od primitivnog čovjeka, plodove zemlje ili doslovno bilo šta drugo što je dovelo do postojanja čovjeka." Protagora je ponekad pokazivao i jasne agnostičke poglede umjesto ateistički govoreći da "Što se tiče bogova, ne mogu ih okriti, bilo da li postoje ili ne ili u kakvom su obliku; postoji mnogo prepreka znanju, nejasnoća predmeta i sama kratkotrajnost ljudskog života." Grčki filozofi iz 3. stoljeća prije n. e. Teodor Bezbožnik i Straton također nisu vjerovali u bogove.

Sokrat (c. 470–399 prije n. e.) nadovezivao se na Atinski javni način razmišljanja u vidu pre-Sokratske filozofije prema naturalističkom ispitivanju i odbacivanju božanskih objašnjenja za razna dešavanja. Njegova misao je bila pogrešno protumačena u Aristofanovom djelu Oblaci. Kasnije mu je suđeno, te je pogubljen na osnovu bezbožnosti i korupcije mladih. Na svom suđenju, Sokrat izričito odbacije da je bio ateist i savremena literatura nema razloga da sumnja u ovu tvrdnju.

Euhemer (c. 300 prije n. e.) objavio je svoj pogled na bogove koji je glasio da su bogovi samo jedini obožavani vladari, osvajači i osnivači prošlosti i da njihovi kultovi i religije samo nastavljaju put nestalih kraljevstva i ranijih političkih struktura. Iako izričito nije bio ateist, Euhemer je kritikovan zbog "širenja ateizma širom cijele zemlje uništavanjem bogova."

Još jedna važna osoba za historiju ateizma bio je Epikur (c. 300 prije n. e). Koristeći se idejama Demokrita i atomista, zalagao se za materijalističku filozofiju u kojoj svemirom upravljaju zakoni šanse bez potrebe božanske intervencije (pogledati naučni determinizam). Iako je izjavio da božanstva postoje, smatrao je da nisu zainteresovana u ljudsko postojanje. Gol Epikurevaca bio je da dostignu mir uma i ovo su mogli da urade na jedan važan način – prikazujući strah gnjeva božanstava kao iracionalan. Epikurevci su također odbacivali postojanje života nakon smrti i potrebe plašenja božanske kazne nakon smrti.

Rimski filozof Sekst Empirik smatrao je da bi trebalo obustaviti presude o skoro svim vjerovanjima—ovo je vrsta skepticizma koja je poznata kao pironizam ili pironski skepticizam—da ništa nije svojstveno zlo i da je mir uma (ataraksija) moguć uskraćivanjem presuda pojedinca. Njegova (relativno velika) kolekcija djela imala je značajan uticaj na kasnije filozofe.

Značenje termina "ateist" značajno se promijenilo tokom perioda antike. Osobe koje nisu bili kršćani su označili rane kršćane kao ateiste zbog svog nevjerovanja u paganska božanstva. Kršćani su pogubljeni zbog odbijanja vjerovanja u Rimske bogove i vladarskog kulta tokom perioda Rimskog carstva. Kad je kršćanstvo postala službena religija Rima pod vladavinom Teodizija I 381, hereza je postala kažnjivo djelo.

Rani srednji vijek do renesanse

Islamski svijet je prošao kroz period zlatnog doba tokom ranog srednjeg vijeka. Otvoreni racionalisti i ateisti su se počeli javljati u arapskim i perzijskim zemljama nakon povezanih napredaka u nauci i filozofiji. Neki od važniji ateista i racionalista bili su Muhammad al Warraq (u 7. stoljeću), Ibn al-Rawandi (827–911), Al-Razi (854–925) i Al-Maʿarri (973–1058). Al-Ma'arri je zapisivao, kao i učio, da je religija sama po sebi "bajka koju su izmislili drevni ljudi" i da postoje "dvije vrste ljudi: oni sa mozgom i bez religije i oni sa religijom a bez mozga." Iako su bili značajni pisci, nijedno njihovo djelo se ne može naći u modernim vremenima. Muslimanski branitelji su osobe od kojih dolazi većina sačuvanih citata i isječaka, pošto su ih pokušavali osporavati. Razni drugi učenjaci Zlatnog doba su se nadovezivali racionalom mišlju i ateizmom, mada gledajući na današnje poglede prema ovom predmetu od strane islamskog svijeta i oskudan broj dokaza iz tog doba, tema zna biti sporna u današnje vrijeme.

Usvojenje ateističkih pogleda u Evropi bilo je znatno rijetko tokom ranog srednjeg kao i samog srednjeg vijeka (pogledati Drevna inkvizicija). Metafizika i teologija bila su dva interesa koja su se djelimično odnosila na religiju. Međutim, bilo je pokreta unutar ovog perioda koji su doprinijeli heretičkim shvatanjima kršćanskog boga kao što su bili drugačiji pogledi na prirodu, transedentnost i mogućnost spoznaje kao i samog božijeg znanja. Osobe i grupe poput Ivana Skota Eurigena, Davida Dinanta, Almarica Bene i Bratstva slobodnog duha zadržavali su kršćanske tačke gledišta s panteističkim tendencijama. Nikola Kuzanski se držao forme fideizma koju je nazivao docta ignorantia ("naučeno neznanje") tvrdeći da je Bog iznad ljudskog razvrstavanja, tako da je naše znanje o njemu ograničeno samo na pretpostavke. William Ockham je inspirirao protumetafizičke tendencije svojim nominalističkim ograničenjima ljudskog znanja o pojedinim objektima te je navodio da ljudski intelekt ne može razumiti božansku suštinu. Ovaj pogled su proširili Ockhamovi sljedbenici poput Jovana Mirecourta i Nicole Autrecourta. Posljedična podjela između vjere i razuma kasnije je utjecala na radikalne i reformističke teologe poput Johna Wycliffea, Jana Husa i Martina Luthera.

Renesansa je znatno puno toga uradila kako bi proširila obim slobodne misli i skeptičkog ispitivanja. Osobe poput Leonarda da Vincija počele su se baviti eksperimentima kako bi dobili razna objašnjenja i odbijati argumente osnovane na religijskom autoritetu. Drugi kritičari religije i crkve ovog doba bili su Niccolò Machiavelli, Bonaventure des Périers, Michel de Montaigne i François Rabelais.

Rano moderno doba

Historičar Geoffrey Blainey piše da je Reformacija otvorila put mnogim ateistima da napadaju autoritet katoličke crkve koja je zauvrat "tiho inspirirala druge smislioce da napadaju autoritet novih protestantskih crkava." Deizam je dobio influentnost u Francuskoj, Prusiji i Engleskoj. Filozoj Baruch Spinoza je "najvjerovatnije bio prvi poznati 'polu-ateist' koji se tako nazvao u kršćanskom svijetu modernog doba", prema Blaineyu. Spinoza je vjerovao da zakoni prirode objašnjavaju radnje svemira. Godine 1661. objavio je svoje djelo Rasprava o Bogu, čovjeku i o čovjekovoj sreći.

Kritika kršćanstva je postajala sve češća tokom 17. i 18. stoljeća, pogotovo u Francuskoj i Engleskoj. Prema savremenim izvorima, smatra se da je tamo postojala nelagodnost prema religiji. Neki protestantski mislioci poput Thomasa Hobbesa predlažu materijalističku filozofiju i skepticizam prema nadprirodnim događajima, dok je Spinoza odbacivao božansku pomisao, te ju je zamijenio panentističkim naturalizmom. Pred kraj 17. stoljeća, intelektualci poput Johna Tolanda počeli su javno prikazivati deizam, te je John ujedno prvi koristio termin "panteist".

Prvi eksplicitni ateist bio je njemački religijski kritičar Matthias Knutzen, prema svojim djelima iz 1674. Nasljedila su ga još dva eksplicitna ateistička pisca: poljski filozof Kazimierz Łyszczyński i francuski sveštenik Jean Meslier 1720-ih. Drugi mislioci otvorenih ateističkih pogleda su se počeli javljati tokom 18. stoljeća poput Baron d'Holbacha, Jacquesa-Andréa Naigeona kao i drugi francuski materijalisti. John Locke je suprotno ovome, mada je bio pristalica tolerancije, naglasio vlastima da ne toleriraju ateizam, vjerujući da će odbacivanje Božijeg postojanja dovesti do podrivanja društvenog poretka i da će dovesti do haosa.

Filozof David Hume razvio je skeptičku epistemologiju koja se osnivala na empirizmu i filozofiji Immanuela Kanta koja je strogo preispitivala čak i samu pomisao mogućnosti metafizičkog znanja. Oba filozofa su podrivala metafizičku osnovu naturalističke teologije i kritikovala klasične argumente postojanja Boga.

 

Blainey također navodi da, iako je Voltaire opširno bio smatran kao jak prinosnik ateističkog mišljenja tokom Revolucije, također je smatrao da će plašenje Boga dovesti do daljnjeg rasula te je rekao da "Ako Bog ne postoji, trebalo bi ga izmisliti." U svom djelu iz 1790. 'Reflections on the Revolution in France' (bosanski: Pogled na Revoluciju u Francuskoj), Edmund Burke osuđuje ateizam pisajući o "književnoj spleci" koja je "prije nekoliko godina osnovala redovan plan za uništenje kršćanske religije. Ovo su pokušali sprovesti sa značajnom revnošću koja se dosada samo pokazala kod propagatora nekog sistema pobožnosti ... Ovi ateistički očevi također imaju vlastitu netrpeljivost ..." Međutim, Burke također navodi "čovjek je po svom ustavu religijska životinja" i da je "ateizam ne samo protiv našeg razuma, već naših instikta; i da ... ne može dugo trajati."

Baron d'Holbach je bio značajna osoba tokom Prosvjetiteljstva u Francuskoj te je najpoznatiji po svom ateizmu i svojim mnogim djelima protiv religije, te je najpoznatije od njih Sistem prirode iz 1770, mada se tu nalazi i Otkrivanje kršćanstva. Jedan od ciljeva Francuske revolucije bila je rekonstrukcija i podređenost svećenstva u odnosu na državu kroz Civilni ustav svećenika. Pokušaj ustanovljenja ovog ustava doveo je do nasilja protiv svećenika i protjerivanja mnogih svećenika iz Francuske, što je sveukupno trajalo do Termidorske reakcije. Radikalni Jakobinci su preuzeli vlast 1793, što je dovelo do Jakobinske diktature. Jakobinci su bili deisti i uveli su Kult vrhovnog bića kao novu državnu religiju Francuske. Neki ateisti poput Jacquesa Héberta planirali su osnivanje Kulta razuma, koji je trebao biti oblik ateističke pseudoreligije sa oličavajućim bezbožničkim razumom. Doba Napoleona je dodatno institucionalizovala sekularizam Francuskog društva i izvela revoluciju u sjevernoj Italije u nadi da će dobiti povodljive republike.

Ateizam se istaknuo pod uticajem racionalističkih i slobodarskih filozofa u drugoj polovini 19. stoljeća. Mnogi njemački filozofi ovog razdoblja su odbacivali postojanje božanstava te su bili kritičari religije poput Ludwiga Feuerbacha, Arthura Schopenhauera, Maxa Stirnera, Karla Marxa i Friedricha Nietzschea.

G. J. Holyoake je bio posljednja osoba (1842) koja je zarobljena zbog svojih ateističkih vjerovanja u Velikoj Britaniji. Stephen Law navodi da je Holyoake "bio prva osoba koja je upotrijebila termin 'sekularizam'".

1900–danas

Ateizam, pogotovo u obliku praktičnog ateizma, je uznapredovao u mnogim društvima u 20. stoljeću. Ateistička misao počela se priznavati u dugim, širim filozofijama poput ekzistencionalizma, objektivizma, sekularnog humanizma, nihilizma, anahrizma, logičkog pozitivizma, Marksizma, feminizma i u opširnom naučnom i racionalističkom pokretu.

Državni ateizam se počeo pojavljivati u Istočnoj Evropi i Aziji tokom ovog doba, pogotovo u Sovjetskom savezu pod vladavinom Vladimira Lenjina i Josifa Staljina, te u komunističkoj Kini pod vladavinom Maa Zedonga. Ateistička i protureligiozna politika Sovjetskog saveza sadržavala je brojne zakonodavne akte kao što je zabrana religijskih institucija u školama i pojava Lige militantnih ateista. Nakon Maa, kineska komunistička partija ostaje ateistička organizacija te regulira, mada ne zabranjuje u potpunosti, prakticiranje religije u današnjoj Kini.

 

Geoffrey Blainey piše da su "najopakiji svjetski lideri Drugog svjetskog rata bili ateisti i sekularisti koji su bili izričito neprijateljski prema judaizmu i kršćanstvu." Međutim, Richard Madsen navodi da su Hitler i Staljin oba otvarali i zatvarali crkve kao vid političke probitačnosti te da je Staljin smanjio svoje protivljenje kršćanstvu kako bi poboljšao javno prihvatanje svog režima tokom rata. Blackford i Schüklenk pišu da je "nesumnjivo je da je Sovjetski savez bio ateistička država i slično se može reći i za Maovu Kinu i Pol Potov fanatički režim Crvene Kmeri u Kambodži 1970-ih godina. Međutim, ovo ne prikazuje da su strahote koje su počinile ove totalitarističke diktature to učinile kao rezultat ateističkih vjerovanja, obavljene u ime ateizma ili su primarno uzrokovane ateističkim principima u formi komunizma."

Logički pozitivizam i scijentizam omogućili su pojavu neopozitivizma, analitičke filozofije, strukturalizma i naturalizma. Neopozitivizam i analitička filozofija odbaciju klasični racionalizam i metafiziku te uvode izričiti empirizam i epistemološki nominalizam. Zagovornici poput Bertranda Russela izričito su odbacivali vjerovanja u Boga. Ludwig Wittgenstein je, u svom ranom djelu, pokušao odvojiti metafizički i natprirodni jezik iz racionalnog govora. A. J. Ayer je navodio neprovjerljivost i beznačajnost religijskih izjava, citirajući svoje prianjanje empirijskim naukama. Srodno primijenjenom skrukturalizmu Lévija-Straussa, religijski jezik se navodio kao izvor ljudske podsvjesti u odbacivanju svog transcedentalanog značenja. J. N. Findlay i J. J. C. Smart tvrdili su da je postojanje Boga logički nepotrebno. Naturalisti i materijalistički monisti poput Johna Deweya smatrali su prirodni svijet kao osnovu za sve stvari, time odbacujući postojanje Boga ili mogućnost besmrtnosti.

Drugi razvoji

 

Drugi lideri poput E. V. Ramasami Naickera (Periyara), poznatog ateističkog lidera Indije, borili su se protiv hinduizma i brahmina zbog diskriminacije i podjele osoba u ime kaste i religije. Ovo je prikazano 1956. kad je dogovorio podizanje statuta hinduskog boga u skromnog predstavljanju te je dao protuteističke izjave.

Ateist Vashti McCollum je bio tužitelj u predmetu Vrhovnog suda 1948. čija odluka je zaustavila religijsko obrazovanje u javnim školama u SAD-u. Za Madalyn Murray O'Hair smatra se da je jedna od najuticajnih američkih ateista; izvela je predmet Murray v. Curlett Vrhovnom sudu 1963. koji je zabranio obaveznu molitvu u javnim školama. Kao odgovor na teologički pokret Smrt Bogu, časopis Time je pitao "Je li Bog mrtav?", citirajući da skoro pola svih osoba na svijetu živi pod antireligioznom silom te da milioni osoba u Africi, Aziji i Južnoj Americi nemaju spoznaju o kršćanskom pogledu teologije. Anne Nicol Gaylor i njena kćerka Annie Laurie Gaylor su, 1976. u SAD-u, osnovale The Freedom From Religion Foundation (bosanski: Fondacija slobode od religije) koja se savezno proširila već 1978. Promovira razdvajanje crkve i države.

Nakon pada Berlinskog zida, broj aktivnih antireligijskih režima drastično se smanjio. Timothy Shah sa Pew Foruma je, 2006, dao izjavu da "raste povjerenje svjetskog trenda većih religija koje su zasnovane na Bogu i pokretima na osnovi vjere kao i uticaj vis-à-vis sekularnih pokreta i ideologija." Međutim, Gregory S. Paul i Phil Zuckerman ovo smatraju mitom te navode da je stvarna situacija više komplikovana i nijansirana.

Anketa iz 2010. zaključila je da osobe koje se izjašnjavaju kao ateisti ili agnostici, u prosjeku znaju više o religiji nego sljedbenici ostalih većih religija. Nevjernici su imali bolje rezultate na pitanjima o načelima religije pa sve do protestantskih i katoličkih vjera. Jedino su sljedbenici mormonizma i judaizma imali slične rezultati kao ateisti i agnostici.

Prva konferencija pod nazivom "Žene u sekularizmu" održana je 2012. u Arlingtonu, saveznoj državi Virginiji. Sekularna žena je organizirana 2012. kao nacionalna organizacija čiji su fokus nereligiozne žene. Ateistički pokret se također sve više počeo fokusirati na borbi protiv seksizma i seksulanog uznemiravanja unutar pokreta. Jennifer McCreight (organizatorica Boobquakea) je, u augustu 2012, osnovala pokret unutar ateizma koji se naziva Ateizam Plus, ili A+ koji "pripisuje skepticizam svemu, uključujući društvenim problemima poput seksizma, rasizma, politike, siromaštva i kriminala."

Prvi ateistički spomenik na imovini vlade SAD-a predstavljen je u sudnici okruga Bradford u Floridi 2013. Prikazana je granitna klupa od 680 kg i stubna ploča na kojoj su urezani citati Thomasa Jeffersona, Benjamina Franklina i Madalyn Murray O'Haire.

 

Novi ateizam je ime dodjeljeno pokretu ranog 21. stoljeća ateističkih pisaca koji su zagovarali pogled da "religija ne bi trebala biti tolerirana, već se treba uzvratiti, kritizirati i razotkriti razumnim argumentima kad god njen utjecaj raste." Pokret se najčešće pripisuje Samu Harrisu, Danielu C. Dennettu, Richardu Dawkinsu, Victoru J. Stengeru i Christopheru Hitchensu. Nekoliko najprodavanijih knjiga ovih autora (objavljenih od 2004. pa do 2007) koriste se kao osnova većeg dijela rasprave o novom ateizmu.

Ovi ateisti se uopćeno žele odvojiti od masivnog političkog ateizma koji se javio i dobio nadmoć u određenim državama 20-og stoljeća. Razni autori, poput Harrisa, Denneta, Dawkinsa, Stengera i Hitchens govore da društvo treba krenuti prema ateizmu i navode primjere terorističkih napada motiviranog religijom na World Trade Center u New Yorku 11. septembra 2001, djelimično uspješne pokušaje instituta Discovery da se promijeni nastavni plan za biologiju i druge nauke kako bi se uključile ideje kreacionizma kao i podrška ovih ideja od strane tadašnjeg predsjednika SAD-a, George W. Busha 2005.

 

Teško je tačno odrediti broj ateista u svijetu. Ispitanici raznih religijskih anketa mogu definirati "ateizam" na različite načine, praviti razlike između ateizma, ireligije i neteističkih religijskih ili duhovnih vjerovanja. Hindu ateist može za sebe reći da je Hindu, mada je u isto vrijeme i ateist. Anketa Encyclopædiae Britannicae iz 2010. objavljuje postotak nereligioznih osoba svijeta kao 9,6%, te ateista oko 2,0%, te se većina ovih ateista nalazi u Aziji. Ova brojka nije brojila sljedbenike ateističkih religija poput budista. Godišnja promjena ateizma od 2000. pa do 2010. bila je −0.17%. Opširna brojka procjenjuje da postoji oko 1,1 milijardi ateista i agnostika.

Gallupa anketa iz 2012. pod nazivom Global Index of Religiosity and Atheism (bosanski: Globalni indeks religioznosti i ateizma) izmjerila je postotke osoba koje se izjašnjavaju da su ili "religiozna osoba, nereligiozna osoba ili uvjeren ateist". Brojka "uvjerenih ateista" bila je 13%. Prvih deset država u kojima je bilo najviše osoba koje su se izjašnjavale kao "uvjereni ateisti" bile su sljedeće (sa postocima u zagradama): Kina (47%), Japan (31%), Češka (30%), Francuska (29%), Južna Koreja (15%), Njemačka (15%), Holandija (14%), Austrija (10%), Island (10%), Australija (10%) i Irska (10%). Sljedećih deset zemalja i njihovi postoci prikazuju osobe koje su se izjasnile kao "religozne osobe": Gana (96%), Nigerija (93%), Armenija (92%), Fidži (92%), Makedonija (90%), Rumunija (89%), Irak (88%), Kenija (88%), Peru (86%) i Brazil (85%).

Evropa. Prema istraživanju Eurobarometra 2010, postotak osoba svake države koji se složio sa izjavom "ne vjerujete da postoji bilo kakva duhovna i životna sila ili Bog" varirao je na sljedeći način (postotak osoba koje se slažu sa ovom izjavom naveden je u zagradama): Francuska (40%), Češka (37%), Švedska (34%), Holandija (30%), Estonija (29%) pa sve do najnižih postotaka u Poljskoj (5%), Grčkoj (4%), Kipru (3%), Malti (2%) i Rumuniji (1%), dok je prosječna vrijednost za Evropsku uniju bila 20%. U još jednom Eurobarometrovom istraživanju iz 2012. o diskriminaciji u Evropskoj uniji, 16% ih se izjasnilo kao nevjernici/agnostici, dok se 7% osoba izjasnilo da su ateisti. Prema Australijskom zavodu za statistiku, 22% Australijanaca "nije religiozno" što obuhvata ateiste.

Prema istraživanju Pew Research Center-a 2012, 18,2% evropljana se smatra neučlanjeno u bilo kakvu religiju (što uključuje agnostike i ateiste). U istom istraživanju se navodi da ove osobe sastavljaju većinu samo u dvije evropske države: Češkoj (75%) i Estoniji (60%). Postoje još četiri države izvan Evrope koje imaju većinski dio ateističkih stanovnika, a to su: Sjeverna Koreja (71%), Japan (57%), Hong Kong (56%) i Kina (52%).

U SAD-u, javilo se povećanje od 1% pa do 5% u samostalno proglašenom ateizmu u periodu od 2005. pa do 2012. i veći pad od 13% (što je od 73% pa do 60%) kod osoba koje se izjašnjavaju kao "religiozne." Prema izvještaju Pew Research Center-a 2015, 3,1% odraslih stanovnika SAD-a smatraju se ateistama, što je porast u odnosu na 2007. i vrijednost od 1,6%. Zajedno sa osobama koje nisu učlanjene u bilo kakvu religiju, ateisti čine 13,6% stanovništva.

 

Društvena ekonomija. Istraživanje je prikazalo pozitivnu vezu između nivoa obrazovanja i sekularizma uključujući ateizam u Americi.

Prema izjavama evolucionog psihologa Nigela Barbera, ateizam se javlja u mjestima gdje se osobe osjećaju ekonomski sigurne, pogotovo u socijalnim demokratijama Evrope, pošto je manje nesigurnosti o budućnosti sa brojnim socijalnim sigurnosnim mrežama i boljem zdravstvu što dovodi do većeg kvaliteta života i dužeg životnog vijeka. U usporedbi sa ovim, u slabo razvijenim zemljama, gotovo da nema ateista.

Ateizam i obrazovanje. Pismo objavljeno u časopisu Nature 1998. izvještava o anketi koja govori da je vjerovanje u ličnog boga ili u svijet nakon smrti dostiglo novi najniži nivo u Nacionalnoj akademiji nauka SAD-a sa 7,0% osoba koji u to vjeruju u poređenju na ukupno SAD stanovništvo od kojih 85% osoba vjeruje u spomenute stvari. Ovo istraživanje su kritikovali Rodney Stark i Roger Finke zbog definicije vjerovanja u Boga. Definicija je glasila "Vjerujem u Boga kome se osoba može moliti u isčekivanju da će dobiti odgovor."

Članak koji je objavio privatni istraživački univerzitet The University of Chicago Chronicle navodi da 76% ljekara u SAD-u vjeruje u Boga, što je više nego 7% naučnika gore prikazanih, mada je i dalje manje od 85% ukupnog stanovništva. Još jedno istraživanje koje ocjenjuje religioznost kod naučnika koji su članovi Američke asocijacije za napredak nauke, pronašlo je da "malo više od pola naučnika (51%) vjeruje u neku vrstu božanstva ili više sile; specifično rečeno, 33% naučnika kažu da vjeruju u Boga, dok 18% naučnika kaže da vjeruju u kosmičkog duha ili višu silu."

Frank Sulloway iz MIT-a i Michael Shermer iz Univerziteta Kalifornije sproveli su istraživanje te su utvrdili da od svih ispitanika (12% ih je imalo doktorate dok su 62% osoba bile osobe diplomirale sa fakulteta), 64% je vjerovalo u Boga te se javila korelacija koja govori da vjerske osude nestaju sa nivoom obrazovanja.

Profesor Michael Argyle sa Oxforda je, 1958, analizirao sedam istraživanja koja su se bavila korelacijom između stava prema religiji i izmjerili inteligentnost srednjoškolaca i studenata u SAD-u. Iako je pronađena negativna korelacija, analiza nije indentificirala uzrok mada je naglasila faktore koji su mogli učestvovati u korelaciji kao što su diktatorska porodična prošlost i društvena ekonomska klasa. Sociolog Philip Schwadel utvrdio je da sa rastom nivoa obrazovanja, također raste i nivo učestvovanja u religijama u svakodnevnici, mada se također javlja korelacija za veću toleranciju ateističkog javnog protivljenja religiji i za veći nivo skepticizma "ekskluzivističkih religijskih pogleda i doslovnosti Biblije." Druga istraživanja također su se bavila analiziranjem veze religioznosti sa inteligencijom; u meta analizi, 53 od 63 istraživanja pokazalo je negativnu korelaciju sa religioznošću, dok je 35 od 53 došlo do statističkog značaja, te je 10 istraživanja pokazalo pozitivnu korelaciju, od čega su dva istraživanja došla do statističkog značaja.

• Ateizam na stranici PhilPapers
• Ateizam na stranici Filozofsko-ontološkog projekta Indiane
• Unos o ateizmu u Standfordovoj enciklopediji filozofije
• Unos o ateizmu u Internetskoj enciklopediji filozofije
• Unos o novim ateistima u Internetskoj enciklopediji filozofije
• Ateizam na DMOZ-u. Sadrži linkove za razne organizacije i web-stranice.
• "Positive atheism: Great Historical Writings" Historijski spis o ateizmu raspoređeni po piscima.
• "Religion & Ethics—Atheism" na BBC-ju.
• "Secular Web library" – Biblioteka historijskih i modernih spisa te služi kao obiman resurs o slobodnom materijalu o ateizmu.
• "The Demand for Religion" – Wolfgang Jagodzinskijevo i Andrew Greeleyjevo proučavanje demografije ateizma za Univerzitet Kölna i Univerzitet Arizone.